Čemu ova ljutnja?

Svi naravno pamtimo dane slavnih albuma “Kill ’em All” i ” Master Of Puppets”, kada je Metallica bila grupa klinaca sa dugim kosama i uskim trapericama, koji su radili muziku zbog nje same. Zbog te strasti je ubrzo taj kalifornijski kvartet postao heroj heavy metal žanra, te najistaknutiji bend još mnogi niz godina koji je žario i palio tom scenom.

Negdje na tom putu izgubili su taj mladenački zanos, te umjesto da rade muziku zbog toga što je vole, počeli su raditi muziku samo da se zadrže na top listama. Ljudi su počeli govoriti da se Metallica komercijalizirala, te su čak izgubili i fanove koji su im bili vjerni godinama. Sada, šest godina nakon “Reload”, Metallica je izdala svoj osmi studijski album “St. Anger“, na koji nije čudno da smo toliko čekali, s obzirom na ‘problem’ s Napsterom, odlazak basista Newsteada (zamjenio ga Robert Trujillo), te Hetfieldove probleme s alkoholom i inim stvarima.

Kad sam čuo da izlazi album od Metallice koji bi navodno trebao nastaviti stopama “Ride The Lightning”, bio sam istovremeno uzbuđen i skeptičan, ali i spreman ponuditi im još jednu šansu, iako je prošlo već jako dugo vremena otkad su izdali nešto u čemu sam uživao, kao u njihovim ranijim djelima. Nakon par slušanja zaključio sam da je ovaj album napravljen ili da zadobije povjerenje nekadašnjih fanova, ili je očajnički pokušaj banda da se vrati na scenu i stekne nove mlade fanove. Iako mislim da su ova oba stajališta barem malo istinita, ipak bih se odlučio za prvu opciju, ali nažalost, iako je “St. Anger” dobar album, nije ni sjena njihovim nekadašnjim radovima.

Album je naravno puno žešči i siroviji od svih prošlih albuma nakon legendarnog “Black” albuma, ali mene osobno smeta takva namjerno lošija produkcija, koja se zapaža u mutnoj gitari i iritantnom, visokom zvuku činele. Nešto što me ipak podsjeća na stara djela je dupli brzi Ulrichov bas, te Hetfieldov uvijek dobar stil pjevanja na koji nemam, ni nisam nikad imao zamjerke.

Ako bih morao jednom riječju opisati ovaj album onda bi to bila riječ ‘isforsiran’. Čini mi se da se Metallica očajnički trudi dokazati da je dobra kao nekad, ali jednostavno ne zvuči tako. Najviše mi nedostaju Newsteadovi back vokali, Hammetove solo majstorije na gitari i općenito instrumentalne harmonije kakve nalazimo na “Ride The Lightning” i “And Justice For All”, po kojima je i bio prepoznatljiv zvuk Metallice.