Čekanje se isplatilo

Zamislite da je Nirvana snimila ”Nevermind” i nestala. Peppersi ”Blood Sugar Sex Magik”, Guns ‘N’ Roses ”Use Your Illusion”, U2 ”Achtung Baby”, Metallica istoimeni album, a Teenage Fanclub ”Bandwagonesque”.

Jednostavno su snimili svoj najbolji album i 22 godine prijetili novim,
snimili stotine sati materijala i usput bacili svoju izdavačku kuću u
dugove, a fanove u depresiju.

Gunsi su još možda i najbliži tome s “Chinese Democracy“, no sveukupni pobjednik je zasigurno nastavak legendarnog albuma My Bloody Valentine. “Loveless” je 1991. postao seminalno djelo shoegaze žanra i univerzalno hvaljen album koji je unatoč komercijalnom neuspjehu ulazio dublje u legendu što se više udaljavao datum izlaska.Djelo bolesne opsesije Kevina Shieldsa do danas je postalo epitom za cijeli žanr, ali i neponovljeni spomenik električnoj gitari koja je kasnije oduzimala sluh na turneji koja se ne propušta spomenuti na popisima najglasnijih ikada. Bend je nakon toga životario i unatoč obećanjima da će 100 posto doći do novog albuma, malo tko je imao previše nade.

Iznenađenje je došlo krajem siječnja kada je Shields usput spomenuo da novi album izlazi za ‘dva do tri dana’, nakon čega je Internet kliznuo u delirij: Facebook komentatori su najavljivali samoozljeđivanje zbog pada servera, #mbv je pretekao Superbowl na Twitteru, a svaki budan fan shoegazea mahnito je pritiskao F5 na službenoj stranici.

Kao i drugi, oklijevao sam s prvim preslušavanjem. Što ako je album loš, ako je Kevin konačno poludio? Što ako su zafrkancije o dubstepu bile istinite? Lucidno se sjećam što sam radio i gdje sam bio kad sam pritisnuo ‘play’ na prvom preslušavanju “Lovelessa”, hoću li se i ovoga sjećati za koji mjesec ili godinu?

Bilo je besmisleno. Album kao album, bio kultni ili ne, nije svetinja i kvragu ne može biti toliko loš. I nije.

Neopterećen prošlošću “m b v” je prespavao zadnja dva desetljeća i iako zvuči svježije ako znamo od koga dolazi, on ne zvuči svježe u današnjem kontekstu. Glazba je napredovala, a My Bloody Valentine su ostali sanjivi, spori i psihodelični. Vokali su isprepleteni između efektima napucanih gitara i bubnjeva i stvaraju predivne melodije koje se bore s valovima instrumenata.

Album je kompleksniji, a pjesme smirenije i s manje izazova, što je više očito na kraju albuma nego na početku. “m b v” nema “Only Shallow” koji će vas jednim udarcem osvojiti, no “Loveless” zato nema frenetičnu navalu instrumenata poput “In Another Way” koja kombinira loopove i beatove s rezovima gitara i vokalom Bilinde Butcher koji stvara dinamičnu ali tjeskobnu atmosferu nekog bizarnog miksa iz sredine ’90-ih.

Predzadnja “Nothing Is” također eksperimentira, no puno je usmjerenija iako ne i koherentnija. Visok BPM na te zadnje tri pjesme samo pojačava dojam slojevitosti glazbe, iako je druga zaluđena repetitivnošću, a treća samo klasičan My Bloody Valentine na steroidima i pokojom kapljicom psihodelije.

Ako vas smirena i zvučno siromašna “She Found Now” nije osvojila, pjesma broj dva bi trebala. “Only Tomorrow” vuče se kroz šest i pol minuta, no samo se polako gradi i jednom kada dođete do dijela gdje Kevinova gitara zamjenjuje Bilindin vokal, pjesma vas razoružava i priprema za ostatak: antirockersku “Who Sees You“, napete orgulje “Is This and Yes” i senzualnu “If I Am“.

“m b v” je mogao biti inovativniji i svježiji, mogli smo svi skupa biti očarani nevjerojatnim novostima, no ta ogromna očekivanja ovdje su isto kao i predznak ‘kultni’ – zbog dva desetljeća čekanja nastavka izuzetno hvaljenog albuma.

Nismo dobili novi “Loveless”, no nismo ga trebali ni očekivati. Zbog toga “m b v” može samostalno stajati pored starijeg brata, bez potrebe da mu ulazi u sjenu, iako će mu on stajati kao letvica koju mora preskočiti. Ne ulazi u ekstreme remek-djela ili propale eksperimente, no svejedno se radi o trenutno najboljem albumu godine.