Cash nanovo zbrčkan

“Tkogod je skovao krilaticu: Ništa nije sveto!, sigurno je mislio na albume kao što su ‘Johnny Cash Remixed‘” riječi su Douglasa Helsegravea s portala musicbox-online.com.

I doista, ima nešto zamamno u ideji da se jednog jednostavnog, stamenog, s obje noge na zemlji čovjeka kakav je Cash, unatoč svojim unutarnjim demonima, uvijek bio, proba odjenuti u ruho klupske elektroničke glazbe.

Uostalom, Cash je obrađivao između ostalih Depeche Mode i Nine Inch Nails, a za producentskim stolcem je sjedio Rick Rubin, poznat do tada prvenstveno kao hip-hop producent.

Ovdje, pod paskom Snoopa Dogga, Johna Cartera Casha, i Matthew Knowlesa (tate od Beyonce) imamo 13 pjesama koje su preživjele plastični tretman raznih remiksera-producenata.

Ova kompilacija je posveta Ricku Rubinu i Lou Reedu. Obojica nemaju veze s njom. Ovo je sjajna posveta Rubinu, jer je od sve sile producenata uspio iz Casha izvući antologijske albume “American Recordings”. Nevjerojatno je za nekoga tko je producirao albume The Beastie Boysa i Red Hot Chili Peppersa kako se uspio podrediti Cashu i na taj način redefinirati vlastiti producentski potpis.

Uostalom, dajte si truda, poslušajte neki iz serije “American Recordings” (moj osobni favorit je “petica”), i nakon toga ovu kompilaciju. Iznenađenje je neminovno. Nakon što na “American Recordings” osjetite da je čak i strujanje zraka neka vrsta muzike, prilikom slušanja “Johnny Cash Remixed” osjeća se drugo: da je muzika koju čujete čisto puštanje vjetra.

Ovaj album karakterizira bilo kakvo odsustvo dubine i empatije za Cashove pjesme. Odnosno, prema Cashovom djelu su se odnosili kao da je anonimni pjevač u usponu došao velikom producentu i pitao ga može li učiniti nešto s demo snimkama. Onda producent kaže: ‘Ajde može’ jer vidi momka na rubu plača, ali ga zapravo boli briga. Onda pukne nekoliko efekata koji mu dođu pod ruku i: ‘Hura evo rezultata! Ovo je sada puno bolje!’

“Sugartime” i “Big River” su iskasapljene do granice neprepoznatljivosti, a ostatak je dovoljno dobar da ga se još jednom posluša, naravno nakon što zaboravite koliko su ovi remixevi grozni.

“Folsom Prison Blues” se guši u svom neprirodnom cro-dance ritmu, a “I Walk The Line” je izložena nepotrebnom brbljanju Snoop Dogga. Najbolji je dojam je ipak ostavio Apparat sa svojim chill out remixom “I Heard That Lonesome Whistle Blow“, snimkom koja ima glavu i rep i koja zvuči kao onako kako bi trebao cijeli album, a to je da pusti Cashov vokal i pjesmu da dišu, odnosno da se veličanstven Cashov glas ne utopi u elektroničkim efektima.

Prvo pravilo ‘osnovne glazbene škole Rick Rubin’ kaže: ‘Manje je više.’ To pravilo ovdje i nije pretjerano ispoštovano, nego se dalo da kompjutor pokaže što je sve moguće napraviti s Cashovim pjesmama.

Sin Casha i June Carter, John Carter Cash, kaže da bi njegov pokojni otac volio ovu kompilaciju. S Cashom nisam bio baš toliko blizak kao njegov sin, pa ne mogu demantirati tu tvrdnju, ali da nemam nijedan album Johnny Casha i da je ovo prvo što čujem od velikog majstora, nikad se ne bih usudio kopati po njegovim velikim albumima.

Zašto je ovo posveta Lou Reedu, pitate se? Zato što je čovjek prije 20 godina lijepo napisao: ‘Ne možeš pobijediti dvije gitare, bas i bubanj’.

Johnny Cash je počeo karijeru s dvije gitare i basom, a bubanj je došao tek malo kasnije u priču. Majstoru je to bilo dovoljno, dok društvu koje je napravilo ovaj album nisu bila dovoljna ni sva čuda tehnike. Samo da Colonia, Karma, E.T. i ostali ne nasrnu na Ivu Robića.