Bumerang treba znati i uhvatiti

Zamišljajući album koji bi predstavljao adekvatan naklon liku i djelu legendarnog tenor saksofonista i pjevača rythm&bluesa i soula Junior Walkera (1931-1995) klarinetist i saksofonist Byron koncipirao je “Do The Boomerang” kao kombinaciju Walkerovih skladbi i standarda koje izvodi jaka srednjostrujaška ekipa (među ostalim jazz gitarist David Gilmore i orguljaš George Colligan) potcrtana zanimljivim gostima.

Među imenima se ističu blues gitarist Chris T. King – kojeg se možda sjećate kao gitarista koji prodaje dušu vragu u odličnom filmu braće Cohen “O Brother, Where Art Thou?” – pjevač Dean Bowman, ali, daleko više, legendarni Curtis Fowlkes na trombonu, kojeg smo s Roy Nathansonom gledali na odličnom koncertu prije dva mjeseca na No Jazz Festivalu.

Kad se sve zbroji, ispada da Byron – koji na ovoj ploči svira tenor sax, bas – i obični klarinet – ide svojom uobičajenom linijom cijenjenog svestranog čeprkala, s tom razlikom što je ovaj put u fokusu R&B i funk – a imena koja je skupio su, generalno, respektabilna.

Walkerova ostavština u tom smislu predstavlja dodatni osigurač. Ako je itko iole bezobraznije šarao po potencijalima ranog i umivenog R&B-ja, bio je to upravo Walker, pa se dodatno prečitavanje njegove ostavštine čini opravdanim i štoviše dobrodošlim potezom. Dovoljno za stavljanje CD-a u liniju sa solidnom dozom interesa.

Nakon preslušavanja nameće se samo jedan zaključak. Cijeli Byronov napor da se Walkerov nabrijani R&B-soul transponira u punokrvni funk-groove, čemu su valjda trebali dodatno pripomoći i standardi, ne vrijedi više od jednog pravog jauka nedavno preminulog Jamesa Browna. Ne zbog toga što je svirka nezrela, neumješna ili zgrčena, naprotiv – u pitanju je solidni zanat.

Upravo to je, međutim, i glavni problem, jer ploča je toliko krcata solidnim zanatom da ćete se morati dobro prisiliti kako biste ovih sat i sitno uistinu pozorno odslušali do kraja.

Aranžmani su glatko izbalansirani i pomno osmišljavani, ali nalikuju rutiniranom rješavanju jednadžbi dobro uigranih matematičara. Drugim riječima, idealna autopilotska glazba za veseli nedjeljni roštilj-tulum, ali za ikakvo zahtjevnije slušanje jednostavno neće proći. S druge strane, album ne funkcionira bogznakako ni kao propitivanje Walkerove ostavštine, jer se nigdje, osim u skladbi “Satan’s Blues“, ne pojavljuje nota seksualnosti, drskosti i energije koju Walker zaslužuje; što je posebno poražavajuća činjenica ako se zna da su na album uvrštene i najuspjelije Walkerove skladbe poput “Shotgun“, ili “Pucker Up Buttercup“.

Konačni čavao u lijes svojih funk napora Byron, nažalost, zabija sam sebi u daleko najboljoj skladbi čitave ploče. Koja nije niti (!) Walkerova, nego – pogađate – James Brownova “There It Is“, dovoljno žestoka i na rubu opakosti da se upitate zašto sve stvari nisu napravljene u tom duhu, jedinom kojeg funk nakon Kuma Soula uopće može trpjeti. Može se zaključiti kako Byron možda čak i nije imao viziju što s Walkerom, ali zna što bi trebalo s Brownom.

No, pored bilo kojeg iole boljeg albuma blaženopočivšeg Jamesa Browna ovakav “Do The Boomerang” nema nikakve šanse niti predstavlja imalo bitno postignuće, osim možda kao obzirni uvod upravo u – ne Walkerovu, već (paradoksalno) – Brownovu ostavštinu.

Time ovaj album definitivno promašuje cilj. Možda i nije u pitanju podbačaj, odnosno neugodno iznenađenje, jer Byron i tako slovi za eklektika koji daje prepoznatljiv, ali ne i istraživački štih svemu što radi.

Ovdje, u konačnici, nema ni prepoznatljivog štiha. Samo zanat.