Budite mirni i tihi, promatra vas 69 očiju

Dugogodišnja dominacija gothic-metala i rocka na albumima The 69 Eyesa, započeta na “Wrap Your Troubles In Dreams” 1997. godine, koju je, između ostalog, obilježila i suradnja s Ville Valom, sudeći po onome što je ponudio “Back in Blood” privedena je svome kraju s “Angels” (2007.) i lanjskim box-setom “Goth ‘N’ Roll”.

Doduše, ne bi se moglo reći da ga i ovaj album ne donosi u zavidnom,
najvećem obujmu, ali nije toliko isključiv, nije toliko ‘glavni’, i
nije toliko nedodirljiv kao zadnjih dvanaestak godina.

Rekao bih da je gothic ovdje isfiltriran kroz rock-standarde pa su s pravom ovaj album mnogi nazvali goth’n’roll, mada, daleko je, ne i predaleko, to od detaljnog opisa. Prije svega, mislim da je ovo album koji stilski u potpunosti objedinjuje dvadeset godina karijere ovog benda iz Helsinkija, spajajući u epicentru svog događanja glam-metal i post-punk s prvih albuma s gothic-metalom i modernim rockom, i nešto je najbolje što su napravili do sada. Čak, štoviše, svrstao bih ga u sam vrh metal & rock djela 2009. godine.

Stilskoj formi odgovarajuća je i atmosfera koja je totalno mračna, hladna, ‘oblačna bez sunčanih razdoblja’, a ugođajno je, očekivano, horrorsko-teatralan. Isto tako, album je izuzetno potentan, glasan, melodiozan, prepun ‘zamamnih’, potpuno neograničenih i većinom nesputanih catchy refrena, jakog, čvrstog i kompaktnog ‘hevijaneriziranog’ sounda, za kojeg nesumnjivo zasluge idu u pravcu producenta Matta Hydea (Slayer, Monster Magnet, Fu Manchu…).

Evidentno je također da iz pjesama izbija golema količina naboja i imaju strahovito jak live-potencijal, koji kod The 69 Eyes i nije bio dvojben, no s njima će sigurno biti još snažniji.

Vjerujem jednako tako da je ovo najgitarističkiji album od svih koje je bend ikada snimio, u kojem su solaže maksimalno heavy nabrijane, riffovi jako probojni, razarajući, ali istovremeno i super melodični, iznimno pamtljivi, pa iako žestoki, nevjerojatno su ugodni za slušanje. Jednostavno rečeno, gitare kao da pjevaju, i kad ih slušam ne mogu a da se, s tugom, ne prisjetim prvih albuma zemljaka i sugrađana The 69 Eyes-ovaca, sjajne skupine Hanoi Rocks (“Bangkok Shocks, Saigon Shakes, Hanoi Rocks”, recimo) s početka osamdesetih.

A kad smo kod pjevanja, recimo da je i tu došlo do određenih pomaka na bolje. Iako je Jyrki 69 (inače UNICEF-ov ambasador dobre volje za Finsku, što sam tek sada pročitao, priznajem), barem meni, uvijek spadao među bolje ‘mračnjačke’ pjevače, ovdje zvuči puno o(t)puštenije, raznovrsnije i razigranije i, naravno ne prenužno, malo optimističnije. I inače dubok vokal mu je snažniji, melodičniji, prodorniji, screamovi su ‘krvoločniji’, a growl i gutural izvedbe nešto na što svakako treba obratiti pozornost u kontekstu dodanog ‘pomrčavanja’ atmosfere.

Spomenuli smo snagu gitara, njihov modernistički heavy sound, no treba istaknuti da imaju i jaku dozu sirove rockerske originalnosti, jednako kao i ultra agresivni bubnjevi, dok je bas ‘full’ hladan, ‘pokisao’, ponegdje sarkastičan, i u kompletu više nego ostale instrumentalije gothičarski posložen. Koje su na nekoliko mjesta, odnosno u nekoliko pjesama, ‘došlagirane’ gudačkim, akustičkim i piano-izvedbama pa je i u tom dijelu podebljana sviračka šarolikost, ali i direktno dodirnuta, odnosno podignuta dramaturgija.

Zlokoban smijeh kao pred vampirsku ‘egzekuciju’ otvara prvu, ujedno i naslovnu pjesmu “Back in Blood“, žestoki goth-glam’n’roll naslov s mirnijim refrenima i back-vokalima koji vuče sličnosti sa Hanoi Rock i Ratt, a “We Own The Night” žestoka je goth’n’roll hitčina s (opetovanim) izvrsnim solo i back-vokaliranjem, koju će mnogi komotno ‘pripisati’ The Cultu.

Kontinuirano najmelodičnije, ali i jedne od najžešćih pjesama su prva dva singla, “Dead Girls Are Easy” i “Dead N’ Gone” (čuje se i malo popa u njoj), definitivno najhitoidnije i najslušljivije, i kao takve opasna konkurencija “Brandon Lee” i “The Chair” u izboru za najpoznatiju pjesmu benda.

Billy Idolovska, mekanija i sporija je “Kiss Me Undead“, a isto tako laganije, srednjeritmične, sa sjajnim gitarističkim dubliranjima, ranijim radovima The 69 Eyesa sličnije su “Lips of Blood“, te “Night Watch“, najbolja stvar na albumu.

“Some Kind of Magic” možemo smatrati ‘najgothic’ naslovom, i to ne samo zbog riffova koje bi i nagluh čovjek bez ikakvih problema i nedoumica povezao s “Temple of Love” i The Sisters Of Mercy. Bendu tipična goth-balada “Hunger” (nešto poput “Only You Can Save Me”) s prekrasnim mirnim solažama i tužnim, emocijama nabijenim pjevanjem, te dark-rock balada “Eternal” u stilu Nicka Cavea, s jakim orkestralnim potencijalom i punijim piano-angažmanom, pjesme su koje u cijelosti sadrže možda i najveću količinu mraka, melankolije i depresije, a punokrvni brzi rock “Suspiria Snow White“, smješten između njih, pravi je prezentor rockerske strane albuma.

Nesumnjivo, uz gore već spomenute, najveća vrijednost albuma leži u činjenici da, izbacimo li pomalo preljigav stadionski glam naslov “The Good, The Bad & The Undead“, on ne da nema loše, nego čak nema niti prosječne pjesme, što ga čini The 69 Eyes uratkom s najvećom koncentracijom kvalitetnih pjesama. Što je bilo i više nego potrebno nakon loših, preloših “Devils” i Angels” albuma, s kojima se bend dosta kompromitirao, podilazeći neusporedivo više željama izdavača nego svoje vjerne publike.

A njegova publika traži horror, traži dramu, traži stalnu napetost i dinamiku, traži da glavne uloge budu dodijeljene lijepim curama i žednim vampirima i da krvi bude u dovoljnim količinama. Ni premalo ni previše. I traži dobar album, jer je od ovog benda na to naučena. Sve to dobila je s “Back in Blood”.