Buđenje na putovanju kroz vrijeme

Taman kad čovjek pomisli da su se Skandinavci ispucali s glazbeno-metalnim idejama, pojavi se neko novo ime koji očito misli da ima za reći nešto što još nitko nije, ili možda reći nešto jednako dobro kao što već netko jest.

Frosttide pripada u ovu drugu kategoriju, ponajprije iz razloga što u prvu teško da se netko više može ugurati, a još više zato što su im stil i forma glazbe najvećim dijelom iskonzumirani. No prije nego je približimo, recimo da se radi o finskom bendu iz Jyväskylä, koji je 2009. godine osnovao pjevač/gitarist Joni Snoro.

S prvim EP-em “Dawn of Frost” (2010.) pobijedili su u kategoriji “Year’s Underground Act 2011” na Finnish Metal Expo, drugi su objavili 2012., a “Awakening” im je debitantski album. Radi se o konceptualnom djelu baziranom na priči o grupi ratnika koja kreće u misiju pomaganja selu koje je u opasnosti zbog invazije neprijatelja. Dakle, još jedno herojsko djelo koje bismo u glazbenom smislu mogli približiti Wintersunu, Ensiferumu, a jednim manjim dijelom i Eluveitieu.

Album je baziran na melodičnom death metalu i folk melodijama s jakom epskom atmosferom, melodičan je, mračan, intenzivan i poprilično težak. Instrumentalna baza su mu melodični i tehnički heavy riffovi, uglavnom brzo i razorno bubnjanje uz stalnu pratnju magičnih skandinavsko-epskih klavijatura i izrazito agresivnih vokalnih linija, s dubokim i grubim, growl/gutural/scream interpretacijama nalik Chrigelu iz Eluveitiea, koje u dosta slučajeva potpomažu zborski back-upovi. Čak bismo rekli da djeluje više prirodnjački, otprilike poput prvih izdanja Ensiferuma i Wintersuna.

Iako su pjesme popriličnog trajanja, uglavnom u rasponu od šest, preko osam, pa sve do petnaest minuta, u njima nema previše progresivnih figura, izuzmemo li vrlo ugodne interludije, već se uglavnom radi o promjenama ritmova i očekivanim vokalno-instrumentalnim nadmudrivanjima, smještenim unutar okvira spomenute melodične death energičnosti i folk elegantnosti. Od osam pjesama, dva su instrumentala, intro “Winter’s Call” i “Dawn of Despair”, oba s filmskim potencijalom, a ostalih se šest naslova ukrcalo u skoro pune 44 minute.

“Awakening” je tipičan komad, koji kombinira melodični death metal s folk melodijama, u kojem se ističe naepizirano zborsko pjevanje, marševsko-jurišno bubnjanje i interludij sa zlokobnim klavijaturama, “Quest for Glory” ima malo celtic folk ‘toucha’, stalnu pratnju klavijatura, te srednjevjekovnu melodičnost i moderne heavy solaže. “Siege” je ‘najteža’, izuzetno mračna, sporija stvar s emotivnim pianom, marševskim bubnjevima, tvrdim riffovima, lome je razorni blastebeatevi, a petnaestominutna “Unwritten (Engraved in The Stars)” čiju grubost i agresiju, kanaliziranu kroz ultražestoke riffove, sumanute blastebeatove i gnjevne vokale, smiruje stalni pritisak ambijentalnosti, melankolična klavijaturistička podloga i pretužni piano dijelovi.

Svi znaju da je danas teško, ili bolje reći nemoguće, u metal glazbu donijeti ili unijeti nešto novo, nešto što se nije čulo, nešto što se nije očekivalo. No kad se već nudi staro i dobrim dijelom iskosano, dobro bi bilo da to sliči nečemu, da ima glavu i rep. Frosttide ima ne samo to, već i formirano kompletno tijelo, pa mu budućnost unutar nekoliko puta spomenute subžanrovske scene ne bi trebala biti upitna.