Buddy je iskra koja u pjesmama i dalje pali vatru

Nakon što nas je sredinom godine napustio veliki B.B. King, Buddy Guy je ostao sam kao neprikosnoveni živući kralj bluesa (uz dužno poštovanje nekim njegovim još uvijek aktivnim vršnjacima, legendarnim protagonistima zlatnog doba scene električnog Chicago bluesa, poput Jamesa Cottona).

No, krivulja karijere Buddya Guya bila je ponešto drugačija od uobičajene za ostale blues legende, koji su ključne trenutke karijere uglavnom odradili još prije britanske invazije u šezdesetima, a nakon toga uglavnom živjeli od stare slave, koncerata i celebrity kolaboracija.Premda je gitaristička legenda postao još u svojim dvadesetima – već krajem šezdesetih gitaristički bogovi poput Erica Claptona i Jimija Hendrixa su ga isticali kao svog idola, kasnije je Stevie Ray Vaughan obrađivao njegove pjesme, a s gitarskim umijećem je uparen glas poput Toma Jonesa, Buddyeva solo karijera nije uhvatila puni zamah sve do početka devedesetih. Tada ga je niz albuma za etiketu Silvertone, počevši od “Damn Right, I Got The Blues” iz 1991., revitalizirao, učinivši njegov izričaj privlačnim modernoj crossover publici. Do tada se Buddy uz sporadična solo izdanja uglavnom zadovoljavao vožnjom u suvozačkom mjestu, što kao gitarist u bendu Muddya Watersa, što kao partner Junioru Wellsu na nizu zajedničkih albuma na kojima se Buddy uglavnom držao samo gitare.

Objašnjenje zašto je Buddyu trebalo toliko dugo da stane pod centralni reflektor možda leži u tome na koji način su njegovom karijerom upravljale diskografske kuće i menadžeri. No, dio objašnjenja je vjerojatno u tome da se Buddy najbolje osjeća u ulozi interpreta, a da ga skladanje pjesama, odnosno držanje svih uzdi ne zanima toliko. Tako je posljednji period njegove karijere započeo partnerstvom s Tomom Hambridgeom koji od vrlo solidnog “Skin Deep” iz 2008., na Buddyevim albumima figurira kao bubnjar, producent i skladatelj pjesama.

Hambridge je ulio svježu krv u formulu započetu s “Damn Right, I Got The Blues”: red old-school Chicago bluesa, obilata količina blues-rocka a la Gary Moore, red gostovanja slavnih imena raznih generacija, poneka akustična stvar i poneki crossover u funk, soul ili pop.

No pjesme su naravno samo kulisa za ono što Hambridge i Guy zapravo žele pokazati i što publika zapravo želi čuti: Buddyev moćni glas i eksplozivnu gitaru.

Te formule se drži i Buddyev novi album “Born to Play Guitar“. Album počinje s naslovnom pjesmom, komadom tradicionalnijeg klupskog bluesa, u kojem se Buddyevoj gitari i glasu postepeno pridružuju ostali, mahom akustični instrumenti. Odmah nakon toga se prebacuje par brzina više s “Wear You Out” u kojoj se Buddy odmjerava s Billyem Gibbonsom. Pjesma je blues-rock bržeg tempa, koju krasi prljaviji, blatnjaviji zvuk u stilu Gibbonsovog ZZ Topa.

Zapravo, sve pjesme u kojima sudjeluju gosti su prilagođene upravo njima i njihovom stilu – očito ih se nije biralo slučajno. “(Baby) You Got What It Takes” s Joss Stone je soul-blues na tragu Etta James, nešto što Joss i njenom snažnom, pomalo sirovom glasu najbolje leži. Dvije stvari s Kimom Wilsonom su swing-blues u stilu njegovih “The Fabulous Thunderbirds”, a posvetu B.B. Kingu “Flesh & Bone“, Van Morrison čini apsolutno svojim komadom irskog soula.

Hambridge nije Willie Dixon, njegove pjesme su uglavnom formularične, no služe svrsi. Dinamiku albumu osiguravaju česte promjene tempa i eklektizam, od žestokog funka “Whiskey, Beer & Wine“, preko atmosferične pop balade “Crazy World“, do zaključnog nostalgičnog akustičnog bluesa “Come Back Muddy”.

U odnosu na predhodni album “Rhythm & Blues” od prije dvije godine, čija su dva diska ipak uzrokovala zamor materijala, “Born to Play Guitar” je bolje balansiran i na njemu ima taman dovoljno raznolikosti da drži slušateljevu pažnju. Ono najbitnije ipak je još uvijek Buddy Guy.

U izvedbi većine drugih interpreta ove pjesme bi zvučale kao klišeizirani beskrvni blues, Buddy je iskra koja u njima pali vatru. I dalje mu se ne primjećuju godine, odnosno i dalje djeluje puno mlađi nego što jest. I dalje vas može oboriti s nogu, što glasom, što najeksplozivnijim kontroliranim erupcijama gitare koje je itko ikad proizveo.