Buddy Holly našeg doba

Power-pop prvaci Weezer su izdali ponovno album kojeg su jednostavno nazvali po imenu benda i obojali ga u boju. Nakon plavog, zelenog i crvenog albuma, na red je došao i bijeli album.

Mislim da ne treba pretjerano trošiti riječi o povijesti Weezera jer su s nama preko 20 godina i prije ili kasnije ste se morali naći s njima. U svakom dijelu svoje karijere, znali su ispucati megahitove kojima su održavali slavu, dok su im albumi često varirali u kvaliteti. Nekako, ta seriji ‘albuma u bojama’ je najkonstantniji njihov rad, iako se i tu vidi da su malo pokleknuli u odnosu na ‘plavi’ i ‘zeleni’.Dok drugi albumi često imaju različiti broj pjesama, “Weezer” albumi su rađeni po špranci od deset pjesama gdje Cuomo i njegova ekipa daju maksimalan doživljaj svoje vizije power-popa. Znači, to su prvenstveno gitarske pjesme s vrlo milozvučnim melodijama i često pamtljivim refrenima, nešto što bi rado voljeli čuti na radiju kad radite neke kućanske poslove ili se vozite u autu.Bijeli “Weezer” po tom pitanju ne donosi ništa pretjerano novog, već jedan klasičan weezerovski zvuk koji je sada mnogo zreliji i zna kojoj publici se obraća. Tekstovi pjesama daju potrebnu zanimljivost pjesmama, a nekoliko se pjesama na prvu otkriva kao potencijalni hitovi s albuma što je kod bendova poput Weezera bitno održavati seriju hit-singlica.

Zanimljivo je napomenuti da je jedan od producenata ovog albuma Jake Sinclair, čovjek koji se navukao na njih dok je još bio srednjoškolac, pa je složio i tribute bend Wannabeezer. S tim potezom dobili su jednog čovjeka koji jasno zna što i kako s pjesmama albuma. Naravno, Wannabeezer mu nije bila jedina referenca, već ponajprije dobar posao s prošlogodišnjim albumom Fall Out Boya.

“California Kids” otvara albuma. Kad ju preslušate, potpuno je jasno da se Weezer ne treba previše mijenjati da održe napetim svoje fanove. Ovakvih pjesama imaju na pretek, tekstualno ne previše zahtjevna pjesma, ali prodorna i direktna, taman ono sa čime bi se američka mladež mogla lako poistovjetiti.

Sljedeća “Wind in Our Sail” s druge strane pokazuje već nešto zreliju stranu Weezera koji je očito svom power-popu htio nadodati malo MGMT-a s prvog albuma, a sve da postigne što bombastičniju i pijevniju skladbu.

Prvi singl albuma i pjesma koja je sve najavila još prošlu jesen bila je “Thank God for Girls” koja je najveći odmak od dosadašnjeg stvaralaštva benda. Tu su kulise vrlo mračne i vođene synthom, kao da žele pridobiti publiku koja sve više teži mračnom zvuku ’80-ih i mnogim modernim bendovima koji vrlo vjerno repliciraju taj zvuk.

“(Girl We Got A) Good Thing” i još poneka pjesma na albumu žele pokazati da Kalifornija glazbeno i dalje mnogo duguje The Beach Boysima i njihovoj ostavštini, “Do You Wanna Get High?” bi fanovima lako mogao postati favorit albuma, dok prema kraju albuma dobivamo sve veće devijacije od standardnog Weezera.

Upravo u toj drugoj polovici albuma bend se poigravao s pjesmama koje su nešto laganijeg ritma, ali pri tome u niti jednom trenutku nisu zaboraviti napraviti zarazni refren čime su ostali vjerni sebi i svojim power-pop postulatima.

Bijelu boju često povezujemo s nekim nevinim stvarima, a Weezer odavno to nisu. Danas, nakon deset albuma iza sebe, jasno pokazuju da imaju glavu i rep, da znaju što žele, i ono što je najbitnije, da znaju to i postići. Lakoća zakucavanja power-pop melodija je zadivljujuća i pokazuje da se i nakon toliko godina može ostati svoj, a opet ponuditi i dijelić nečeg novog i dosad neistraženog.

Weezer nikad nije mogao postati najbolji, najpopularniji ili najveći bend na svijetu, ali zato svoju titulu kao jednog od najzabavnijih bendova drži čvrsto od onog trenutka kad su zapjevali “Oo-ee-oo I look just like Buddy Holly“. Definitivno, Cuomo i Weezer su Buddy Holly našeg doba.