Britanija predstavlja svog, još ‘zelenog’, Eminema

MC, prstohvat britanske urbano elektroničke muzike od zadnjih 20 godina, malo začina i eto recepta za uspjeh. Isti su smiješali Dizzee i Tinie, istim putem je krenuo i Professor Green.

Prepoznat ćete ga po mirisu dubstepa, dub reggae i prepoznatljive klupske muzike. Mogu reći da nakon miješanja i ostavljanja da se ohladi, ova kombinacija i nije sasvim loša.

Kako “Alive Till I’m Dead” počinje tako se javlja i zabrinutost da će gosti suradnici na albumu zasjeniti ovog britanskog repera kojemu je ovaj uradak prvi u karijeri. Škotska pjevačica Emeli Sandé, Britanka Lily Allen i Ed Drewett drže prvu frontu dok se Green igra skrivača u pozadini. Ta formula i nije toliko negativna za samog protagonista jer se nakon dubljeg analiziranja albuma da iščitati jedan vrlo zanimljiv karakter.

Jednom je ovaj mladi umjetnik slovio kao britanski Eminem, upravo zbog svog izričaja u kojem prevladavaju ljutnja i sarkazam. Te emocije se najbolje mogu čuti na zadnjoj stvari na albumu, orkestralnoj “Goodnight” koja je posvećena njegovoj baki i po intenzitetu podsjeća na Eminemovu “Lose Yourself”.

Izuzev emocionalne strane albuma i uzoraka muzike iz devedesetih, sredina albuma daje priliku Greenu da zasja. “Oh My God” u suradnji s Labyrinthom definitivno pokazuje tečnost u interpretaciji tih, za život važnih rima.

“Falling Down” govori o problemima mladih izvođača s izdavačkim kućama i to najbolje prikazuje stihovima “I’m stuck at Warners and them pricks won’t push my album“. Ljilju Allen, kako je ja od milja zovem, je zaposlio da mu ‘pogura’ pokoju stvar i na top-ljestvice, i ona je to odradila kao od šale, no vrlo profesionalno u pjesmi “Just Be Good to Green“.

Professor zbilja može nositi tu titulu jer je ‘diplomirao’ gradivo. Zna o čemu priča i kako te iste stvari interpretira. Možda je sve to malo prešlampavo zapakirao u ovaj album, ali mlad je, naučit će se boljemu. Zasad ocjena dobar.