Brainstorm potvrdio visoku klasu

Ono što se obično govori za muzičare, a to je da s godinama rada sazrijevaju, u potpunosti bi se moglo primijeniti u slučaju ovog benda iz njemačkog grada Heidenheima iz poznate pokrajine Baden-Württemberg.

Bend koji je osnovan još 1989. godine, a prvi album snimio 1997. (“Hungry”), u svojih je prvih pet studijskih djela imao dobrih materijala, međutim sve je to ipak uglavnom bio prozirni, provizorni, klišejima isprepleteni power metal, koji je s godinama postajao sve dosadniji i eksploatiraniji.

Prekretnica u radu Brainstorma bio je šesti album “Liquid Monster”, objavljen 2005. godine, na kojem je došlo do popriličnih koncepcijskih izmjena. Naime, Brainstorm je u prvi plan izbacio melodičnost i žestinu, zajedno sa čvrstom, oštrom produkcijom, a potisnuo epičnost i ‘sladunjavost’ koja je karakterizirala ranije albume.

Drugim riječima, heavy metal je prevladao, uzeo prevlast nad powerom, i to se pokazalo punim pogotkom.

Album “Liquid Monster” doživljavan je jednim od najboljih metal ostvarenja te godine, i to potpuno opravdano. Bio je to, i još je, pravi euroamerički heavy metal, odrađen u maniri velikih bendova osamdesetih s obje strane ‘bare’.

Taj me album nekako najviše podsjetio na King Kobru, meni drag bend, a također su se mogli razabrati i zvukovi slični Dokkenu, Tygers Of Pan Tangu, Diamond Headu i prvim dvama albumima Europea.

Sve ove karakteristike prošlog albuma iznio sam planirao, ciljano, obzirom da se one u najvećem obimu mogu primijeniti i u opisu “Downbursta“. Velika razlika između ta dva albuma je u coverima jer, dok je na “Liquid Monsteru” dominirala plava boja, ovdje je to slučaj s bijelom i crvenom. Manje bitno, ali ipak ima ljudi koji jako puno polažu i na takve stvari pa da malo zagolicamo maštu.

Bitnije je to što je bend s “Downburstom” otišao još korak dalje, obzirom da je ovo njihov najmračniji album. Kojemu bismo na sve iznesene procjene komotno mogli pridodati i podatak da je produkcija još britkija, izbrušenija, aranžmani su obrađeni gotovo do gornje granice izdrživosti.

Od individualnih izvedbi gitare mi se čine oštrije nego prije, s puno konkretnijim riffovima i heavijanerskijim solažama, a duboki, emotivno/melankolični basevi svojim interpretacijama jako puno doprinose tmurnijem atmosferskom ugođaju.

Kad smo već na nekoliko mjesta spomenuli sličnosti između “Liquid Monster” i “Downburst”, spomenimo i još jednu koja ih povezuje. Ona je vezana uz tempo pjesama, od kojih većina ‘vozi’ u srednjim brzinama, s tek nekoliko bržih.

Na ovom albumu one se nalaze u uvodnom dijelu set-liste albuma. Tu prvenstveno mislim na “Falling Spiral Down” i “Fire Walk with Me“, koje također nisu ‘imune’ niti na usporavanja, i to u najvećem djelu vezanima uz vokalne sekcije.

Lijepa pjesma s laganijim srednjim ritmom je “How Do You Feel“, a “End in Sorrow” je visoko atmosferska, klavijaturama i snažnim riffovima ‘ukrašena’ balada.

Nešto više epskih, poweru bliskih elemenata i pojačane brzine osjeća se u “Protect Me from Myself“, a spomenuta bas depresija najsnažnije je prezentirana u “Surrounding Walls“, još jednoj ‘gitariziranoj’ srednjebrzoj kompoziciji.

Mali problemčić mogla bi predstavljati činjenica da su pjesme, kako se album bliži svome kraju, sve slabije, predvidljivije, no ipak prvih šest-sedam naslova izvlači cijelu stvar i donosi mu mnogo više pozitivnih nego negativnih bodova.

Što u konačnici, kad se sve sumira, odaje dojam zadovoljstva i želju da se ovaj album presluša u više navrata prije nego ga se odluči trajnije odložiti na police. Što se ne mora smatrati nužnim.