Braća Stooges

Svako toliko će se u Zagrebu naći oglas koji sadrži sljedeće informacije: datum, mjesto i vrijeme održavanja tko zna kojeg po redu ‘Tribute to 1980s’ večeri. Podrazumijeva se da će se na tom događanju puštati muzika iz filma “Dirty Dancing”, Madonna (rani radovi), Duran Duran, Spandau Ballet, Frankie Goes To Hollywood, dok će za veliko finale biti ostavljeni nikad prežaljeni hitovi grupe New Kids On The Bljak (pardon, Block).

Ono što se zaboravlja jest da je prava, istinski uzbudljiva američka muzika bila udaljena od MTV-a, radio i TV-stanica kao hrvatsko pravosuđe od brzog donošenja presuda. U osamdesetima su u SAD cvjetale underground scene, kojima je distanciranost od medija pomogla da izgrade imidž beskompromisnih glazbenika, ali im je odmogla da zasluženo steknu širu publiku.

Neki su bendovi (R.E.M., na primjer) zahvaljujući upornosti i tvrdoglavosti uspjeli steći zasluženu slavu. Drugi su pak časno pali na pohodu prema zasluženoj slavi (Replacements, Hüsker Dü, Dream Syndicate), a u skupinu potonjih spada i Flipper.

“Generic” je njihov prvi album, objavljen je inicijalno 1982. i kao i većina debija, napravili su ga kao da im je to zadnji u životu i da više neće izdavati ploče. Intenzitet je ključna riječ, a što se muzike tiče, dominiraju mutne vode distorziranih basova (u postavi bubanj, gitara i dva basa!!!), a s rodonačelnicima američkog punka, grupom The Stooges, imaju zajedničko što im pjesme odražavaju stanje uma jedne briljantno upropaštene white trash generacije. Ne čudi činjenica što su na koncertima jako voljeli raživčaniti publiku svojim zvukom.

Na “Genericu” autori su svjesni da nema vajde ako se predstavljaju ljepšim/boljim/pametnijim nego što jesu pa su hrabro zagrebli u sebe te to iznijeli van. A to što su iznijeli nije baš ružičasto, no svejedno, slušatelj ne bi trebao imati problema s primanjem emocija iz zvučnika.

Manji su problem povremeno preduge solaže i instrumentalni pasaži koji su na momente preintenzivni i kao takvi mogu odvratiti pažnju od same srži njihovih pjesama. Tekstovi su minimalistički (ipak je to punk!), na nivou parola, no to ne smeta.

“Life is the only thing worth living for“, isporučit će pjevač William Shatner, a da baš ne bude skroz predvidljivo osim ovih stihova na albumu je i pjesma samoobjašnjavajućeg naslova “Life Is Cheap“. Depresija ipak malo više dominira pločom, no tako je to kad klub poznatih poštovatelja uključuje Kurta Cobaina, Henrya Rollinsa i Mobya.

Ipak, i da im baza fanova ne uključuje poznate i slavne face, “Generic” bi predstavljao sjajan uvid u američki punk 1980-ih.