Božanstvena rapsodija u antičkom ambijentu

Teško da u glazbenom svijetu postoji sličan primjer onom liverpulskog sastava Anathema.

Bend je to koji je u svojoj 23. godišnjoj povijesti, započetoj pod imenom Pagan Angel koje je brzo promijenjeno u sadašnje, prošao najdublje korijenite stilske promjene kao valjda nijedan prije i poslije njega.Iako je njegovu glazbu bilo i bit će teško kategorizirati, ipak se s time često poigravalo u proteklim godinama. Pa tako stoji da se krenulo od grubih i žestokih, gotovo brutalnih doom/death tonova, preko melodičnijih, romantičarsko gotički hevijaniziranih, nakon čega se praktički odriču metala uz smekšane art-alternativne post-rock ideje koje se transformiravaju u progresivno-psihodelični rock i stižu sve do sofisticirane, moderne, ambijentalne neoprogresive.

Kuriozitet i gotovo pa pravi raritet da je u svim tim pretvorbama Anathema imala punu potporu i iskreno razumijevanje svoje publike, kako one iz najranijih metaliziranih perioda, tako i one koju je ‘skupljala’ usput. Što je dokaz da joj je evolucijski ciklus, ili ako nekome bolje odgovara pojam ‘eksperimentiranje’, bio i više nego prirodan, stabilan i u pravom smislu te riječi – progresivan. No dobro, malo je bio ‘šepav’ središnji dio, period oko “A Fine Day To Exit” (2001.) albuma, u prvom redu, a i “A Natural Disaster” (2003.) nije nekima baš predobro sjeo.

No zato je povratak s “We’re Here Because We’re Here” (2010.) bio praktički trijumfalan, a “Weather Systems” (2012.) dijamantna kruna dosadašnjeg dijela karijere. Anathema je jedan od rijetkih bendova za kojeg se svi relevantni čimbenici, a to su struka, kolege, mediji i publika slažu da se radi o jednom od najosebujnijih britanskih rock sastava. Naravno, kada govorimo o ozbiljnom britanskom rocku, ne o onom koji iskače iz gotovo svake konzerve i tetrapaka i kojeg ne promovira istinska kvaliteta, već mediji plaćeni da upravo to rade.

Nakon odlično prihvaćenog albuma “Weather Systems” Anathema se zaputila na veliku turneju, skoknula opet i do nas, a koncert u bugarskom Plovdivu, u tamošnjem drevnom rimskom amfiteatru Philippopolisu odabran je da bude snimljen i putem vizualno/zvukovnih izdanja dostupan svima koji žele čuti i vidjeti kako Anathema zvuči na aktualnoj turneji.

Zvuči, najkraće rečeno, perfektno. A da sve to bude tako, pobrinuo se i sjajni Plovdiv Philarmonic Orchestra, koji je bio savršena pratnja bendu i ta je fuzija stvorila zvuk kojeg s punom sigurnošću možemo nazvati božanstvenim, a koncertu dodati prefiks ‘simfonijski’. Doista, kada se gleda “Universal”, nameće se dojam kako je stvoreno remek-djelo za sva vremena i razmišljanje da je glazba doista jedna posebnija vrsta umjetnosti još više dobiva na važnosti.

Prekrasan ambijent u veličanstvenom rimskom kazalištu, uz pametnu, prikladnu, rekli bi i diskretnu rasvjetu, te besprijekornu svirku, doprinijeli su stvaranju čarobne energije koja se osjećala tijekom ovog showa. Emotivna priroda glazbe je snažna, duboka, izražajna i izuzetno uvjerljiva, vizualni i slušni doživljaj odaje fantastičnu, očaravajuću koheziju između benda i gudačkog orkestra u već spomenutom stvaranju istinskog glazbenog remek-djela.

Teško je naći riječi kojima se može opisati ono što “Universal” stvarno nudi, možda napomenuti da je kompletno emocionalno ispunjenje nešto što mu je nusprodukt. Dokaz tome je i potpuno uživljena publika, u kojoj se parovi drže za ruke punom strašću, svi pjevaju, plešu, pale mobitele i upaljače, upotpunjavajući tako svjetlosne efekte. Praktički se stječe dojam da se publika jedva suzdržava da ne zaplače i spontano se pridruži bendu i orkestru na stageu.

Anathema nikada ne zakaže na pozornici, glazbeno su izuzetno uigrani, samouvjereni, spontani, praktički nestvarno dobri. Od Vincenta koji je gotovo do savršenstva dotjerao sinkronizaciju sviranja gitare i pjevanja, preko sjajnih Danielovih gitarskih izvedbi, pa atmosferičnih tipkovnica još jednog Daniela, Jamieovih coolerskih bas dubina, Johnova metodičkog, ali i nadasve maštovitog bubnjanja, te neizostavnih, predivnih vokala sestre mu Lee Douglas. Tako uigranoj ekipi na najbolji mogući način su se pridružili glazbenici iz orkestra, koji su ovom koncertu dali snažan klasičarski pečat, a glazbu uistinu učinili božanstvenijom.

Koncert ima izraženi kontinuitet bez slabih točaka, odabir pjesama je sjajan, gotovo da nije izostavljen nijedan bitan naslov, zaboravimo li najranije Anathemine albume, koje ionako u pravilu baš i ne sviraju. Uvod uz snažnu i duboku “Untouchable, Part 1” i mirniju, emotivniju “Untouchable, Part 2” konceptualno podsjeća na ‘bratske’ Marillionove pjesme “Kayleigh” i “Lavender” i start je savršen, a “The Storm Before The Calm” i “The Beginning and The End” su emotivni ‘high-lightovi’ koncerta.

Prekrasni, eterični vokali Lee Douglas dolaze do punog izražaja u “A Natural Disaster”, kao i sugestivna Vincentova pjevanja, sjajne gitarske solaže i najveći pjevački angažman publike donosi stvar “Flying”, a završni dio najveću koncentraciju energije, katkad čak i agresije, prvenstveno one u gitarskom i bubnjarskom formatu.

Nedvojbeno, “Universal” nije tek jedan skoro dvoipol satni dokumentirani live show, već za Anathemu kao bend, a i njezine fanove predstavlja vrhunac, kulminaciju svega što je radila (i napravila) u svojoj dosadašnjoj karijeri. Ovo je vrhunski koncert, ako hoćete vrhunska glazbena predstava s vrhunskim majstorima na svim pozicijama. Bendom, orkestrom i publikom. Sinkroniziranim bolje nego što to može napraviti bilo kakva moderna računalna ili kakva drugačija tehnologija. Izdanje za rock antologiju, bez dvojbe, najboljeg liverpulskog benda nakon The Beatlesa.