Boxmaster Billy

Billy Bob Thornton danas je poznati i priznati glumac i redatelj. No, prije uzdizanja do slavnog holivudskog statusa svirao je bubnjeve, pisao i skladao pjesme. Četiri je albuma iza njega, a dvostruki peti – u ovom slučaju debitantski, svi dosadašnji bili su soloprojekti – objavio je s hillbilly rock triom nazvanim The Boxmasters.

W.R. “Bud” Thornton (W.R. je očita skraćenica za William Robert) kao bubnjar, perkusionist i frontmen, Grammyem ovjenčan producent, gitarist i basist J.D. Andrew, te Michael Wayne Butler kao druga gitara skovali su pakleni plan.

U srcu Kalifornije stvorili su električni rockabilly-country rock bend pod utjecajem Johnnya Casha, Merla Haggarda, Bucka Owensa i drugih, no istovremeno svome su zvuku dodali primjese brit-rocka iz vremena britanske invazije početkom 1960-ih.

Kombinirajući The Beatlese, The Rolling Stonese, The Kinkse, rock & roll, country, hillbilly boogie, bluegrass i honky-tonk dobili su jedinstvenu ideju čija je realizacija, nažalost, malo podbacila.

Premda je Thornton u svojoj glazbenoj karijeri surađivao s veličinama poput Warrena Zevona, Billya Gibbonsa, Elvisa Costella i Martya Stuarta njegovi glazbeni izleti (ako ćemo pretpostaviti da mu je film na prvome mjestu što nikada izrijekom nije potvrdio ni demantirao) nisu ni po čemu posebni. Niti su spektakularni, niti katastrofalni, već jednostavno posve prosječni.

Dvanaest pjesama prvoga diska (nazvan je “Ours“) autorski je materijal iz Thorntonova pera, no svega dvije pjesme vrijedne su pažnje. Ostatak su crnohumorna ili šovinistička ostvarenja (s Thortonom nikad ne možete biti načistu, uvijek treba imati negdje u podsvijesti kako je vraški dobar glumac, puno bolji no što je pjevač) koja više zabavljaju ekipu u studiju nego slušatelje.

Zahvaljujući Thorntonovom ‘drvenom’ pjevanju i sklonosti prenemaganju, The Boxmasters više ostavljaju dojam ruganja staromodnome countryu, jer simpatični tekstovi na rubu besmislenosti podvučeni harmonijama i zaraznim melodijama, zvukovima gitara koje prizivaju 1960-e najčešće ostavljaju dojam gledanja svisoka i podrivanja svih country temelja i vrijednosti.

Unatoč činjenici da mu se ponekad potkrade pokoji lucidan stih, Billy Bob Thornton češće ispada smiješan nego duhovit.

Ipak, slušajući prvi disk u manjim količinama uživat ćete u ludosti i zabavi, ali sve više od dvije pjesme zaredom vodi u dosadu, forsiranje i napor.

Priča je nešto zanimljivija s drugim diskom nazvanim “Theirs“. Riječ je o obradama velikih hitova još većih izvođača u – ukoliko ta riječ uopće postoji – ‘countryficiranim’ izvedbama zbog koje “I Wanna Hold Your Hand” The Beatlesa zvuči poput Johnnya Casha, a ništa bolje nisu prošli ni The Who, Chad & Jeremy, The Louvin Brothers i ostali.

Teško je reći što bi ovaj trebao predstavljati. Parodija nije, niti je hommage. Duhovito i zabavno nije, osim onima koji nisu prerasli najniže moguće oblike viceva i šala utemeljene na ljudskim izlučevinama.

Možda je W.R. “Bud” Thornton još jedan u nizu filmskih likova, možda tek jedna uloga u nizu, no bez odgovarajućeg stava teško da može iznijeti ovaj dvostruki album.