Bosanski pogled na zbilju u regiji

Kod naših susjeda u BiH konačno se glazbena scena počela pomicati s mrtve točke na kojoj su bili godinama. Malo po malo, počeli su ojačavati diskografi, ponajviše Hayat Production, a samim time i cijela plejada novijih izvođača u rasponu od pop mahera Lake do brutalnog propovjednika električne gitare Damira Avdića. U takvom odnosu snaga, valja pogledati i druge autore, a nekako se bend Skroz sam po sebi istaknuo.

Skroz postoji od 1996., a osnovali su ga Adnan Šaran, Nedžad Mulaomerović, Mirza Suljagić i Sloven Anzulović, tadašnji članovi Zabranjenog Pušenja i Top Liste Nadrealista. Do današnjih dana izmijenilo se podosta članova, pa današnju formaciju čine Adnan Šaran, Dejan Ostojić, Esad Bratović, Nedžad Mulaomerović, Elvir Salčinović i Nino Škiljić.

U tih 13 godina postojanja, bend je složio dva albuma, najavni koji je dobio isto ime kao i sam bend (“Skroz”) i “Savršeni organizam“. “Regija“, njihov treći album, izdan je sredinom prošle godine na domaćem terenu, da bi ovih dana došao i na hrvatsko tržište.

Budući da im albumi u prosjeku izlaze svakih pet godina, iščekivanja su bila vrlo velika, pa je iz tog razloga album u pojedinim trenucima pomalo razočaravajuć.

Na albumu se jasno uočava bosanski humor koji kroz ironiju progovara o trenutnom stanju u BiH, ali i cijeloj regiji bivše Jugoslavije, budući da nigdje nije previše bajno, posebno u trenutnom stanju recesije. Kroz takve tekstove, Adnan Šaran (brat Dine Šarana iz poznatijih Letu štuka) pokazao se kao zanimljiv i šarolik tekstopisac iako svi tekstovi nisu na vrhunskoj razini. Po stilu pisanja, najlakše bi ga se moglo usporediti s Lakom, samo što je Laka cijelo vrijeme zaljubljen, dok Skroz ipak zagrebe u šire društveno-političke sfere.

Glazbu pišu svi članovi benda, pa je zbog toga i vrlo raznolika sa zajedničkim nazivnikom u pop rocku. Često ju ukrase s nizom zvončića, gudača i drugih aranžmanskih detalja, a glavne poveznice i asocijacije u samom zvuku Skroza bile bi sa Zabranjenim pušenjem i ranim Pipsima, a u nekim trenucima čak i s ‘bratskim’ bendom Letu štuke.

Album započinje izvrsnom jednoipolminutnom minijaturom “Reala” u kojoj se secira trenutna situacija koja nas okružuje, a to su neimaština, nezaposlenost, droge… Nakon ovakvog starta albuma očekivanja rastu, a “Regija” ih još dodatno podebljava, a potom slijedi lagani pad.

“Bože daj joj glavu” zvuči kao rockerskiji Laka, “Moda” se malo previše gubi u pretenziji i melankoličnosti, a slijedi je slična “Mrav i cvrčak” koja je mnogo bolje posložena, radiofoničnija i hitoidnija, rekao bih jedan od najvećih aduta s albuma.

U sljedećih nekoliko skladbi malo više se poigravaju s elektroničkim dodacima zbog čega u nekim trenucima malo vuku na A zar je to važno…, dok se s baladom “Paša” ponovno približavaju Zabranjenom pušenju kada bi u njemu pjevao Ripper.

Kraj albuma ispada najmonotoniji, da ne kažem dosadan, s nizom pjesama kojima možda i nije bilo mjesto na albumu. Preveliku ujednačenost tog dijela razbija brža “Magarac” u kojoj se ponovno ističu stihovi, a posebno je interesantan i neimenovan ‘hidden track’ koji slijedi nakon “Žene istoka” i nekoliko minuta tišine.

Nakon višestrukog preslušavanja “Regije”, moj je dojam da je na njemu nekoliko pjesama previše, posebno pred sam kraj albuma gdje on postaje pomalo teško prohodan s nizom melankoličnih i ciničnih balada koje jednostavno guše ritmičnost albuma, a to se može vidjeti i u minutaži koja je preko sat vremena što se vrlo rijetko dešava u posljednje vrijeme, posebno u našim krajevima.

Ipak, s nekoliko dragulja, Skroz će zasigurno ostati jedan od većih atrakcija iz BiH, ali vjerojatno ipak ne u onakvom pogledu kao što to uspijevaju biti Letu štuke. S malo više koncentracije i samokritike, “Regija” je mogla biti u rangu s prošlogodišnjim “Proteinima i ugljikohidratima“, ali ovako je to ipak slabiji, samo solidan album kojeg izdižu iznimni tekstovi.