Borba protiv prosječnosti

‘Borbeni power metal’, belgijski Fireforce sa sjedištem u Antwerpu, nastao je 2008. godine iz pepela metal benda Double Diamond. Prvi studijski album “March On” objavili su 2011. godine i započeli svoj glazbeni put s mješavinom heavy i power metala.

Nakon objavljivanja debitantskog studijskog albuma, Fireforce je dijelio pozornicu s većim izvođačima kao što su Blaze Bayley, Vicious Rumors i Mystic Prophecy. Iako su u prošlosti imali problema s pronalaženjem i zadržavanjem bubnjara koji bi upotpunio njihovu postavu, i taj problem se naknadno rješio. Postavu Fireforcea danas čine vokal Filip “Flype” Lemmens, gitaristi Yves Vermeersch i Erwin Suetens, basist Geert Van Dyck, te bubnjar Christophe De Combe.

Novo izdanje, “Deathbringer“, drugi je studijski album, a njegove glavne karakteristike su melodične komponente, galopirajući bubnjevi i hrapavi vokali, te se ne razlikuje puno od prvijenca “March On”. Iako ovakvi hrapavi, žešći i energični vokali jako dobro pristaju ovom brzom metalu, u trenutcima se može načuti Flypeova preforsiranost, koji se jako trudi, u pojedinim momentima čak i previše, da uhvati neke nedostižne tonalitete.Albumom dominiraju brze pjesme uz nekoliko onih srednjeg tempa, a brzim riffovima i borbenim višeglasjem koje podiže atmosferu tijekom svih pjesama, uz minorne vokalne nedostatke u refrenu, započinje prva, naslovna pjesma iz koje je jasno što očekivati ostatak albuma. Zbog različitih stihova i naslova pjesama, album se čini tematski podijeljen na više cjelina, pa tako nekoiko pjesama veliča bitke i borbenost, nekoliko ih je egipatske tematike, a ostatak pjesama je tipičan za metal, s tematikom o grijesima i smrti.

Od borbenih pjesama, dobri, ali pretipični ogledni primjeri su brze “Combat Metal” i “Thunder Will Roll“, te egipatski dvojac “Anubis – Lord Of The Dead” i “Sekhmet – Warrior Goddess“. Neke od slabijih točaka “Deathbringera” mogu biti srednje brze “Attracted To Sin And Lust”, te “Aeons”. Unatoč dobrim refrenima koje imaju, Flypeovi vokali naročito zvuče isforsirano u ovakvim slučajevima niskih tonaliteta, a isti vokalni problem i problem šabloniziranja ima i “To The Battle”.

Poneko šabloniziranje i nedostatci, te miješanje tematika pjesama (što naposlijetku barem nije monotono) čine ovaj album prosječnim, ali slušljivim, te dovoljno dobrim da se potroši nešto vremena na uživanje u nekoliko pamtljivih pjesama. Svi fanovi ‘combat’ power metala imat će priliku uživati u tih nekoliko dobrih komada, dok bi se ostatak pjesama jednostavno mogao zaboraviti s vremenom, a nadamo se i osvježiti sa budućim izdanjima.