Bombastični jazz iz Armenije

Ispred Tigrana Hamasyana nalazi se sjajna budućnost, ne samo u svijetu
poklonika jazza, već i svih audiofila koji cijene dobre kompozicije.

Naime, njegove su pune nadahnutih melodija, iznenađujuće eksplozivnih i originalnih rješenja te pravovremenih, a opet maštovitih promjena ritmova i stilova.Nakon svojevrsne armenske tužaljke “To Love”, s kojom album i počinje, slijedi rafalna paljba koja će vas ostaviti otvorenih usta i ušiju koje u nevjerici osluškuju novo glazbeno otkriće. Ta atraktivna mješavina klasičnog jazza s metalskim pristupom sviranju (posebice kad je u pitanju ritam sekcija) očitija je na “Song for Melan and Rafik” i “Double-Faced” nego na bilo kojem drugom dijelu albuma.Vrhunac cijelog izdanja bez ikakve je dvojbe pjesma “The Roads That Bring Me Closer to You” koja da nije Hamasyanova, mogla bi po estetici i kvaliteti bez ikakvog problema biti smještena u pet najboljih Morriconeovih skladbi. Savjet: slušati na repeatu.

Sredinom albuma dominira “Lilac“, krasna neoklasična balada u potpunosti izvedena na klaviru, a nakon tog umirujućeg intermezza ponovo slijedi lonac pun raznih, puritancima možda nespojivih muzičkih stilova koji u kompozitorskoj viziji ovog autora funkcioniraju savršeno, a u samoj izvedbi doslovno ključaju od energije.

U završnoj trećini ne čekaju nas neka nova iznenađenja, a ruku na srce bilo bi iluzorno očekivati neke nove stilske zaokrete kojih je do tog trenutka Hamasyan ionako ponudio više nego dovoljno. Jedina pjesma koja se tu svojom dinamikom izdvaja je “The Apple Orchard in Saghmosavanq“, sjajna stvar koja se od početne melankolije kreće prema euforičnom i gotovo kinematografski epskom crescendu.

Kad bi vam netko rekao da armenski jazz pijanist zvuči eksplozivno i potpuno osvježavajuće u kontekstu cijelog jednog glazbenog žanra, pomislili biste kako se radi o overstatementu. No, svaki epitet koji se pridodaje uz ovog izvođača itekako je zaslužen.