BNQT: Super ekipa

BNQT se čita Banquet, a to je zapravo bend Midlake s gostujućim tekstopiscima i pjevačima pa su tako ‘gostovali’ Alex Kapranos iz Franz Ferdinanda, Fran Healy iz Travisa, Jason Lytle iz Granddaddyja i Ben Bridwell iz Band of Horses, te naravno Midlakeov Eric Pulido. Rezultat priče je “Volume 1“.

Na prvu, BNQT izgleda kao vrlo zanimljiv projekt gdje se mnoge pametne glavice nalaze na jednom mjestu, zajedno rade i stvaraju, a rezultat je zanimljiv skup psihodeličnih indie rock stvari. Naravno, svaki od autora (pjevača) unio je nešto svoje i karakteristično u cijelu priču, ali nekako sam dojma da najviše tu ima Midlakea, ali malo izmijenjenog i pristupačnijeg širim masama.

Upravo ta hitoidnost pjesama daje posebnu notu pa, iako se podžanrovski pjesme razilaze, lijepo su zaokružene u jednu vrlo pitku atmosferu koja bi mogla imati popriličan uspjeh na radio stanicama, kako američkim (zbog zvuka koji vuče na tradicionalne američke autore), tako i kod nas (zbog ovih zvjezdanih gostovanja jer je očito to najbitnije).

Midlake je napravio prvu pjesmu “Restart” koja vuče korijene iz rocka ’70-ih i djeluje poprilično dobro i upečatljivo, a već sljedeća Ben Bridwellova “Unlikely Force” zvuči kao jedna od tipičnih polulaganica matičnog mu benda. “100 Million Miles” donosi raskošnije orkestracije što otkriva da ju je napravio Lytle, “Mind of a Man” je čista travisovska i tu se ne može promašiti previše, dok mračna i totalno blesava “Hey Banana” otkriva da se i Kapranos dobro zabavljao tijekom snimanja.

Drugi krug ponovno otvaraju cijeli Midlake s bitlsovskom pjesmom “Real Love” koja ponovno nadmašuje njihove radove pod imenom Midlake pa se lako možemo pitati zašto je to tako? “L.A. on My Mind” zvuči kao da je Springsteen bio hippie, najemotivnija pjesma albuma je “Failing at Feeling”, “Tara” je najživotopisnija, dok finale pripada “Fighting the World” koja je obojena vrlo mračnim synthovima zbog čega smatram da bi ova pjesma kod nas i mogla imati najviše uspjeha.

“Volume 1” pokazao se kao zanimljivo izdanje u kojem su gostujući autori donijeli dašak svježine pa je album vrlo lako slušati, a bome i uživati u njemu. Navodno, jedino je frontman iz The Czars odbio ovu priliku radi drugih obaveza, ali kako je već u planu i “Volume 2” vjerujem da bi se cijela ova priča mogla zakotrljati u dobrom smjeru, osim ako kroz par godina ne dobijemo i “Volume 351”.

Supergrupe rastu na svakoj grani, stvarno ih ima na današnjoj sceni previše i unedogled, ali ova se čini vrlo dobra, simpatična i prije svega smislena jer svaki je od autora imao mjesta unijeti sebe u cijelu priču, a opet je na kraju sve vrlo smisleno i zaokruženo. Kad vidimo kakvi su autori birani za ovu zgodu, to uopće ne treba čuditi…