Blueseri koji nemaju što izgubiti

Nothing Toulouse su Neven Mijač (usna harmonika i vokal), Eduard Jimmy Matešić (gitara, mandolina i vokal), Robert Vnuk (gitara i vokal), Alen Svetoperić (bas)i Damir Šomen (bubnjevi), sve redom prekaljeni glazbenici koji kad nisu angažirani kao studijski muzičari, najradije vrijeme provode po klupskim svirkama na mjestima gdje se preferira korijenska rock i blues glazba.

Njihov istoimeni dugosvirajući uradak sadrži deset pjesama i velikim dijelom je snimljen uživo uz bazičnu intervenciju u studiju. Materijal je naravno sastavljen od njihovog standardnog koncertnog repertoara, a čine ga obrade pjesama blues legendi, od starijih folk bluesera poput Leadbellya i Roberta Johnsona, preko heroja električnog bluesa poput Muddya Watersa, T-Bone Walkera ili britanske legende Petera Greena.Zvuk je mahom akustični, nema na albumu električnih gitara, tek metalni zvuk kultne National gitare koju svira Robert Vnuk, no to ne znači da nije dinamičan.

“Good Morning Blues” je ogoljeni akustični boogie kojim dominira usna harmonika, “Crosscut Saw” je plesni shuffle, a “Looking For Somebody” atmosferični groove s Vnukovim sugestivnim vokalom, a sličnog je stila i “If You Be My Baby”, što ne čudi s obzirom da je autor te dvije pjesme isti, spomenuti Peter Green.

“Party Girl” je u početku sva u funky perkusijama Damira Šomena, da bi kasnije svaki član benda dao svoj solo, dok je “They’re Red Hot” razigrani folk shuffle. U “Going Away Baby” su zgodne minijature na akustičnoj gitari efektno uparene s usnom harmonikom.

Tu su i dvije obrade dobro poznatih rock klasika koje dobro dođu da usputnom slušatelju na prvo slušanje bace udicu familijarnosti. Dok je “The Weight” (pre)vjerna reinterpretacija ponajpoznatije pjesme The Banda, Dylanova “Don’t Think Twice, It’s All Right” je nadahnutije obrađena, te je pretvorena u laid-back temu sa dubokim rašpavim vokalom koja originalnom predlošku daje vlastitu notu.

Album zaključuje “Got My Mojo Working” koju je proslavio Muddy Waters, a obrada Nothing Toulouse ostaje vjerna njegovoj verziji, uz naglasak na usnu harmoniku Mijača koja tako daje pečat otvaranju i zatvaranju albuma.

Nothing Toulouse su sve – svirku, vokale, osjećaj za komunikaciju među instrumentima – odradili uvjerljivo i bez zamjerke. Nije to glazba koja nastoji išta mijenjati, već je to glazba koju ponajprije za svoj gušt sviraju glazbenici koji znaju što vole. I neka sviraju, nemaju što time izgubiti.