Blijedo, uz tračak nade

Blackfield je projekt zamišljen kao ravnopravna kolaboracija između Stevena Wilsona i Aviva Geffena.

S “Welcome To My DNA”, njihovim trećim zajedničkim izdanjem, Wilson je prepustio Geffenu veću ulogu, te se tako odmaknuo od ravnopravne participacije u komponiranju bendova opusa. Prepustivši se solo karijeri, Wilson je najavio kako nema planova za ostale projekte, između ostalih i za Blackfield, iako je, kao suradnik, ostao na raspolaganju Geffenu.

Upravo u tome leži skraćena verzija priče o četvrtom albumu Blackfielda, jednostavnog imena “IV”, objavljenog dvije godine nakon “Welcome To My DNA”. Geffen je jedini autor svih pjesama, prepustivši Wilsonu glavne vokale na samo dvije pjesme. Uz Wilsona, vokalne gostujuće dionice su odradili Vincent Cavanagh na “XRay”, Brett Anderson na “Firefly”, te Jonathan Donahue na “The Only Fool Is Me”.U usporedbi s hvaljena prva dva izdanja Blackfielda, “IV” je znatno slabiji, primarno okrenut pop rocku, a obilježja Wilsonove glazbe ne bi mogli pronaći ni nakon višednevne potrage. Prijelaz, koji je započeo na “Welcome to my DNA”, s ovim je albumom sasvim sigurno završen. Geffen se svim snagama bori oko Blackfielda, njegov uloženi trud je očit, ali kao autor kaska za Wilsonom. Pjesama koje zaslužuju mjesto na prvom ili drugom albumu nema dovoljno da bi cijeli “IV” parirao prethodnim izdanjima (osim “Welcome to my DNA”, kojeg je “IV” ipak premašio).

Glazbeno se ne radi o lošem izdanju, stihovi nisu blijedi, a aranžmane pjesama treba istaknuti kao svijetlu točku četvorke. Orkestralna pratnja je izbrušena i tečna, ugodna za slušanje, bez nadjačavanja glavnih melodija pjesama. Međutim, pjesme se ne pišu radi aranžmana.

Zanimljivih ideja ima, prva pjesma albuma, “Pills“, ističe se kompozicijom, karakterističnim uvodom i riffovima, a uz “Pills” vrijedi istaknuti osjećajnu “Jupiter“, jednu od dvije pjesme u kojoj su glavni vokali Wilsonovi, a kroz koju je dosegnut potencijal suradnje dvojice glazbenika. Prebacimo li se na posljednju pjesmu albuma, elektronsku “After the Rain“, treba ju izdvojiti zbog proročkog prizvuka: Geffen je više puta naglašavao kako je Blackfield okrenut brojnim žanrovima, a uz poznat Wilsonov rad na elektronskoj glazbi, nije teško predvidjeti jedan od mogućih smjerova sljedećeg albuma. Međutim, ostalim pjesama nedostaje nit koja bi natjerala slušatelje da album odmah ponovno preslušaju, a ne pomaže im ni osjećaj kako se radi o već mnogo puta preslušanim, u raznim oblicima objavljenim pjesmama.

Iako je i na prva dva albuma bilo pjesama koje bismo mogli opisati kao radio friendly, one nisu bile predviđene da budu takve. S druge strane, čitav “IV” ostavlja dojam kako se radi o prvenstveno radio friendly albumu, gdje dosljedno i dostojno prezentiranje baštine prethodnika pada u drugi plan.

Geffenovu želju za guranjem Blackfielda treba poštovati, ali s obje noge čvrsto na zemlji. S druge strane, Wilsonova nezainteresiranost je razumljiva, uzmemo li u obzir kako je prije nešto više od pola godine objavio svoj treći solo album. Ostaje nada u bolju budućnost Blackfielda. Nada koja nije ni neopravdana, niti utopija, ona leži u izdanjima kada je suradnja između Geffena i Wilsona bila puna.