Blijedi Jake Bugg

    4750

    Jake Bugg

    On My One

    Datum izdanja: 17.06.2016.

    Izdavač: Virgin EMI / Universal Music

    Žanr: Alternative, Pop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. On My One
    2. Gimme The Love
    3. Love, Hope and Misery
    4. The Love We’re Hoping For
    5. Put Out The Fire
    6. Never Wanna Dance
    7. Bitter Salt
    8. Ain’t No Rhyme
    9. Livin’ Up Country
    10. All That
    11. Hold On You

    Jakea Bugga su mnogi proglasili novim Bobom Dylanom. Nakon trećeg albuma, ta titula više ne stoji!

    Teško je vjerovati da je klinac s gitarom odrastao (sad su mu 22 godine), te se na trećem albumu podosta umislio računajući da može napraviti gotovo sve sam. Dobar dio problema na ovom albumu leži u tome što su pjesme znatno slabije od prva dva albuma, pa ih je pokušao sam zakamuflirati nekim producentskim trikovima uz malu pomoć Jacknife Leea… Rezultati su dosta razočaravajući.Zašto kažem da više nema nekih usporedbi s Bobom Dylanom? Razlozi leže u tome što je ovaj album stilski prešarolik, a najmanje ima onog što ga je proslavilo, folk-rocka. U nekim prilikama ga slušamo u bezličom soulu u kojem nalikuje na Simply Red (“Never Wanna Dance”), dok već u drugom pokušava uletjeti gotovo u hip-hop s “Ain’t No Rhyme”.Takvim žanrovskim skokovima iznenadio je mnoge i to ne bi bio toliki problem da su te pjesme dobre, ali veći dio albuma je vrlo blijed, pa se dobiva osjećaj da se takvim šaranjem pokušalo spasiti što se spasiti da. Nažalost, jasno je da nije uspio previše u tome i da sva magija oko njega lagano blijedi.Ipak, na albumu postoji i nekoliko stvari koje će fanovi zavoljeti jer je to, rekao bih, očekivani Jake Bugg. U prvom planu, to je svakako “Livin Up Country” koja zvuči kao logičan sljedbenik na prethodna dva albuma i osvaja svojom zrelošću i zvukom Toma Pettya, dok se u uvodu nalazi “Love, Hope And Misery” koja nastavlja baladnu britpop priču kojom je dosad osvajao (mislim da se još svi sjećaju singla “Broken”).

    Kad sve zbrojimo i usporedimo s “Jake Bugg” iz 2012. i “Shangri La” iz 2013., jasno je da smo dobili najslabije ostvarenje, iako je vjerojatno najduže rađeno na njemu. Dok se na prijašnjim albumima malo tog prepuštalo produkciji (neke pjesme su praktični ostavljene u demo verzijama), ovdje se išlo popravljati nepopravljivo i time zakucalo album na vrlo niske grane.

    Teško je opisati što je pisac htio reći u dance-rock komadu “Gimme the Love” koji zvuči kao da je nastao iz radionice Maroon 5, a kad tako nešto čujemo od lidera mladih folk-rock autora, jasno je da je netko negdje pogriješio. Budući da je većinu tog sam napravio, uključujući i dobar dio produkcije, jasno je tko je glavni krivac… Zar ne?

    Muziku podržava
    Stisni