Bitanga u princezinim aranžmanima

U povijesti moderne glazbe bilo je svakakvih izvođačkih dueta, neobičnih kombinacija, koje su izdržale otprilike onoliko koliko je trajala pjesma koju su zajedno pjevali. Suradnja bivše članice Belle and Sebastian Isobel Campbell i legende grungea Marka Lanegana izgledala je upravo tako.

Što bi zajedničkog imali nježna djevojka iz Glasgowa koja svira čelo i voli raspjevani pop s dugogodišnjim ovisnikom problematične prošlosti, koji kad ne svira grunge, voli folk i blues u vrlo crnim nijansama?

Odgovor na to pitanje daje njihov prvi album, prije dvije godine objavljen projekt “Ballad of Broken Seas”, koji je osvojio nominaciju za Mercury Prize i oduševio određen dio publike, ali mnogo veći dio kritike. Potonji su ostali zatečeni snagom pjesama, njihovom jednostavnošću, ljupkošću i senzualnošću izvedbi ovog neobičnog dueta.

Neki izvođači (Britney Spears i Christina Aguilera mi prve padaju na pamet) pokušavaju publici nametnuti dojam erotičnosti kroz provokativnost, kostimima koji više otkrivaju nego skrivaju, koreografijama koje imaju više veze sa striptiz-barovima nego s koncertima. Campbell i Lanegan su jednostavno prepametni da koriste tako jeftine trikove za dodvoravanje.

Njihova erotičnost je uvijek pomalo prikrivena i enigmatična, čime dozvoljavaju mašti slušatelja da obavi posao do kraja. Samo treba znati kako raspaliti maštu. A oni to znaju.

U odnosu na njihov debut, “Ballad of Broken Seas”, ovaj album donosi više samopouzdanja u njihovim izvedbama. Mark pjeva više nego Isobel, ali to se osjeti samo kada matematičari idu mjeriti vrijeme provedeno za mikrofonom te glasnoću. Isobel kao da se drži maksime starog dobrog Jerrya Garcie: ‘Bitno je ono što NE odsviraš’.

Iako tiša, Campbell zvuči kao prava dama koja ne troši riječi uzalud, a Lanegan mnogo jasnije, glasnije i bolnije nego na njihovom prvijencu. Kao i na debiju, uglavnom je Campbell autorica muzike i tekstova, te producirala ploču, i u tom je dijelu obavila vrlo dobar posao.

Muzika je bogato orkestrirana, natopljena gudačima, neki bi rekli pomalo šlagerska i staromodna, ali posjeduje oštricu i pobuđuje emocije.

U nekom idealnom svijetu domaćice bi slušale Isobel i Marka, njihove ljubavne gorko-slatke pričice, pitke vokalne harmonije i melankolične naslage klavira, mahom akustičnih gitara i gudača.

Novi album “Sunday at Devil Dirt” sam doživio kao ljubavni roman za plažu, koji počinje tihom “Seafaring Song“, a završava zericu glasnijom “Sally Don’t You Cry“. Unutar ovih mekih korica zbiva se drama, napetost, erotika, emocije, čežnja, rastanak.

Prvo remek-djelo je “The Raven“, savršena simbioza Laneganova glasa, gudača, i nervoznih gitara, te Isobelinog tužnog visokog tanahnog vokala. “Who Built The Road” je valcer koji zvuči kao zapostavljena pjesma pristigla iz filma “Prohujalo s vihorom”, primjereno izabran za prvi singl.

“Come On Over (Turn Me On)” frca nevjerojatnim seksepilom, netko je primijetio da je to idealna tema za novog Jamesa Bonda. Potpisujem.

Iz albuma strši “Back Burner“, blues crn kao teksaška nafta, prikladniji za Laneganove soloploče, a neke pjesme zvuče kao da su rađene po formuli. “Keep Me in Mind Sweetheart” je neugodno slična “Do You Wanna Come Walk with Me” s albuma prvijenca.

Iako sadrži prilično dobre Isobeline vokalne dionice, stječe se dojam da je “Shot Gun Blues” jednostavno trebalo prepustiti Laneganu da to odreve kako on to zna, čisto iz razloga jer on takve stvari radi trenutno najbolje na svijetu.

Lagana, ljupka stvarčica “Something to Believe” i prelijepa, emotivna, ali opet nekako suzdržana “Trouble” vraćaju slušatelja u područje zacrtano prvim dijelom albuma, a zaključna “Sally Don’t You Cry” obilježava puni krug.

Dvije osobe razdvojene oceanom i jednim kontinentom (Lanegan živi na zapadnoj obali SAD, dok Campbell prebiva u Glasgowu), različitim biografijama i afinitetima uvjerljivo pokazuju da je za harmoniju potrebno jako malo, a da strast i tuga mogu biti opipljive i u najumilnijim zvucima.