Bili su nade, a sada su kante za napucavanje

Od uspješnog prvijenca “We’ll Live and Die in These Towns” prošlo je pet godina, a bend The Enemy nije se previše maknuo sa startnih pozicija. Drugi album već je trebao biti presudan, a oni došli do već trećeg prosječnog albuma.

Krenuli su kao jedne od nada britpopa i indie rocka, britanski mediji kleli su se da su oni najbolji bend na svijetu, a sada, svega nekoliko godina kasnije, ti isti se natječu tko će im dati manje zvjezdica. Tako je trebalo biti i od početka jer bend se nije nimalo promijenio u odnosu na već spomenuti “We’ll Live and Die in These Towns”.Ovo je klasičan britpop album koji nose zarazni i himnično veliki refreni (nekad su to mnogo bolje radili Oasis, Blur, pa čak i Stereophonics) koji često imaju pomoć u banalnim ‘oooooo’ i sličnim trikovima. Gitare zvuče kao rani Manics Street Preachers napumpani do maksimuma pop melodijama što u konačnici daje radiofoničnost pjesama, pa vjerujem da će dio pjesama pronaći put do krajnjeg korisnika.Iz tog razloga barem pola albuma može postati hit, ali onaj jednokratni hit koji nakon nekoliko slušanja bacimo u smeće i zaboravimo da je ikad postojao, osim za nekoliko teških fanatika benda. Dodatni minus albuma su često banalni tekstovi, kao da su rađeni s pola muke, tek toliko da se nešto pjeva publici tako da se oni mogu naći u njima jer težak je život običnog radnika.

Jedan od najboljih primjera potpune neinventivnosti benda je “2 Kids” koja zvuči dječje i potpuno razmaženo. Gledajući samo stihove pjesama, mogli bismo reći da dečki iz benda imaju 17 godina (a imaju cca deset godina više), dok je glazbena podloga toliko izlizana da povećava dojam dosade prilikom slušanja.

Ako bismo podijelili album u dva dijela, možemo reći da su najdojmljiviji momenti posloženi u prvom dijelu. Tu će se pronaći vjerojatno svaki singl s albuma (dosadašnji videobrojevi s ovog albuma također su ovdje smješteni) jer u odnosu na drugi bezličan dio, ovdje se nalazi niz energičnih pjesama koje su lišene bilokakve pretencioznosti i ‘više umjetnosti’, taman za prave jednokratne hitove.

Malo tko je mogao očekivati da će s trećim albumom “Streets In The Sky” bend The Enemy ozbiljnije razdrmati otočku indie rock scenu. Ako nisu do sada uspjeli dignuti se iz mora prosječnih bendova, sasvim je jasno da to nikad neće uspjeti, jedino možda eventualnim slučajnim megahitom. Događalo se i to, ali s The Enemy sumnjam u takav ishod jer im pjesme zvuče jednako na sva tri albuma, kao da više nemaju previše ideja koga bi krali, pa recikliraju sami sebe dokle ide, ide.

“Streets In The Sky” ima refrene što će ljudi prvo zapamtiti, ali sve drugo možemo kod drugih bendova čuti u mnogo zanimljivijim izdanjima, pa zašto primjerice slušati The Enemy kada Spector na sličnom glazbenom teritoriju toliko dobro zvuče…