Bili jednom islandski vikinzi…

Koliko god se ljutili što se praktički svakodnevno pojavljuju novi metal bendovi, koji bez dvojbe srozavaju kvalitativni prosjek kompletne scene, kotač zamašnjak koji je nešto takvo pokrenuo odavno se toliko razmahao da ga je nemoguće zaustaviti.

Svi su valjda uvjereni da imaju nešto za reći, nešto što nitko nije ili što netko (ili neki) jest, ali misle da će to bolje ili jednako dobro napraviti.

Time se možda povodio i islandski bend Skálmöld, koji je ionako prenatrpanu podscenu koja pokriva nordijsku mitologiju dodatno ‘opteretio’ u kolovozu 2009., u siječnju 2010. snimio demo sa dvije pjesme, a tijekom svibnja i lipnja u studiju ReFlex u Reykjaviku i debitantski album “Baldur“.

Uglavnom se na njemu radi o vezi između jako izraženih folk melodija, catchy gitara, death metalu karakterističnih dubokih, growl pjevanja i lyricsa vezanih uz spomenutu mitologiju, odnosnog herojskog, a kakav bi drugi bio, vikinga Baldura. Kažem uglavnom, jer ima dosta laganijih, čistih pjevanja, paralelnih i nadopunjujućih back i zborskih izvedbi, dosta atmosferičnih klavijatura, kao i mandolinskih folk akusticiranja, a ima i aranžmana sa značajnim renesansno/klasičarskim karakteristikama.

Isto tako, dominantna ritmičnost je ona srednja, puno je sporijih, no ima i dosta brzina i žešćih i glasnijih dijelova, što su neke bitnije razlike od klasičnih folk metal bendova koji ‘peru sve u šesnaest’. Paralele s melodičnim gitarama, s naglaskom na solo dijelove, i gorostasno-goropadnim vokalima Amon Amartha, te osjećajima za hladnu sjevernjačku atmosferu, epičnost, dramaturgiju, emocije i kompleksnost Ensiferuma i Falkenbacha, itekako se mogu povlačiti.

Pjesme su dosta slojevite, s mnogim izmjenama ritmova, snaga, glasnoća, instrumentalnim poigravanjima, klavijaturističkim, akustičnim i zborskim interludijima, te dosta univerzalnim vokalima. I to se odnosi na sve, s obzirom da je svaka prepuna glazbenih događanja.

Pa čak i intro “Heima“, a capella naslov s jakim etno nabojem, u kojem se glavnom vokalu priključuju najprije dječji, a pred kraj i muški zbor tenora/baseva. “Árás” je progresivna stvar s jakim osloncem na Falkenbach, te povremenim ‘uplitanjem’ Amon Amarthovog pjevanja i ‘gitraljiranja’, i jedna je od dviju pjesama na kojima je gostovao A?albjörn Tryggvason, pjevač Sólstafira (druga je srednje brza, vokalno ‘bjesnija’ “Hefnd“).

“Upprisa” u početku podsjeća na veseliji folk tipa Korpiklaani, no u većem je dijelu također kompleksna pjesma s dosta čistih gitara, vokalnih modulacija ili interludijem s plemenskim bubnjanjem, te jakim keys/bubanj atmosferskim smirivanjem u središnjem dijelu.

Spomenuti renesansni ugođaj u svom početnom dijelu nude “Kvadning” i “Daudi“, s time da prvospomenuta ima više ubrzanijih folk/heavy melodija tipa Ensiferum i akustične intervencije, a druga zamjetan utjecaj heavy/thrasha kroz duplirajuće riffove, te izrazito grube vokale.

Nema se št o posebno prigovoriti ovom djelu, osim njegovoj produkciji, koja je dosta mutna, ispod današnjih standarda, no kao takva nije bitno i presudno utjecala na kompletan dojam. Trebala bi, sigurno će mnogi reći, biti jasnija, no u svakom slučaju, prikladnija je nego mnoge koje se ispeglavaju do bola i donose veliki nerazmjer između sounda i stilsko/žanrovskih formi.

Na kraju, ovakvim bi se djelima trebali, barem u maštarijama, vraćati u povijest, a nju je puno lakše i logičnije doživljavati kroz malo zamagljenije, nego kroz 101 % pročišćene, skalpelom uređene tonove.