Bez ikakvih kompromisa, pa tko voli, nek’ izvoli

Kad bi htjeli biti zlobni, mogli bi reći da Vlasta Popić mnogo duguje Repetitoru i to na mnogim frontima, ali je lijepo gledati kako se fino razvijaju u jedan vrlo zreo i moćan bend.

Ono što je neminovno, regionalni uspjeh Repetitora je uvelike pomogao varaždinskoj trojci koja je krenula vrlo sličnim putem, kao trojka (gitara-bas-bubanj) koja se kreće od indieja i post-punka do noisea, pri tome posjećujući još mnoge pododrednice rock i alternativnih žanrova.

Prije prvijenca očekivalo se mnogo od njih, ali pobjeda na demo festivalu i objava albuma prvijenca u Srbiji očito nije dovoljno dobro odjeknulo kod nas, pa nismo odmah dobili ‘efekt Repetitor’ koji su u startu bili hvaljeni od Vardara do Triglava. Trojac je puno radio i s vremenom se još više uigrao što pokazuje i novi album “Kvadrat“.Jedan dio priče u odrastanju očito su i sami morali proći kad su se rastali od basiste, dugogodišnjeg prijatelja s kojim se jednostavno više nije moglo. Ne znam gdje je točno puklo, ali istina jest da je na mnogim koncertima djelovao potpuno nezainteresirano, rekao bih, možda nedovoljno profesionalno za jedan bend koji puca na velike stvari. Promjena je došla u vidu novog basiste s kojim je vjerojatno došao i novi nalet energije što se osjeća na ovim pjesmama.Najbitnija razlika između prvijenca i novog albuma je baš ta zrelost benda koja se osjeća od početka do kraja. Na prvom albumu, koji je bio vrlo dobar, imali smo ponegdje vrlo čudne vokale, ponegdje tekstove na razini srednje škole za ‘Twilight’ generaciju, ponegdje premelodične pjesme za ‘alternativce’, a prežestoke za ‘one druge’… Sve je to bilo u redu jer je bilo zabavno i u skladu s njihovim godinama.

Danas, vidi se jedan sasvim drugačiji bend, željan distorzije i brutalnih riffova, velikih pjesama i to bez ikakvih kompromisa, pa tko voli, nek’ izvoli. Iskreno, ovo je odličan put kojim su krenuli i ovako će se brzo odmaknuti od statusa kakvog imaju, hrvatske verzije Repetitora.

Ok, i dalje neke sličnosti postoje, ali Vlasta Popić je sad suvereno krenula harati sve pred sobom. Mnogo teže i kompleksnije pjesme u odnosu na prvijenac će im oduzeti dio publike koja je voljela njihovu lepršavost, ali će sigurno pridobiti i mnogo ozbiljnih slušača koji vole ovako moćan zvuk.

Ono što je oduvijek krasilo Vlastu Popić su vrlo uigrani vokali Tene i Ivče što se jako dobro nastavilo i na novom albumu, a kad tome nadodamo vrlo dobre tekstove koji su ponedgje reducirani na svega par stihova, dobivamo potrebnu dinamiku kojom će napraviti potreban pomak u daljnoj karijeri.

Sama najava albuma sa singlom “Ako nisam dobra” i nije djelovala da je bend napravio ovako moćan album. Koliko god moćna pjesma bila, sve mi je izgledalo kao da još dublje žele potvrditi se kao replika srpskih bendova kao što su Repetitor i Obojeni program, ali na svu sreću, prevario sam se, pa je “Ako nisam dobra” ispao kao idealni najavni singl albuma.

Ostatak albuma pokazuje poprilično šarolike utjecaje i vidi se da je bend mnogo upregnuo da bi se odmaknuo od zvuka koji ih je dosad krasio. Time kroz pjesme možemo čuti i Sonic Youth, The Fall, Gang of Four… Mogao bih nabrajati još jedno vrijeme jer je odlično iskanalizirana sva energija koju bend posjeduje.

Jedina mana albumu bi bilo nešto što se jasno osjećalo i na prvijencu, a to su nedovoljno izražene vokalne dionice. Tena i Ivča se odlično slažu vokalno, ali često imamo primjer da ih glazba pojede i da se uopće ne čuje što to oni pjevaju. Naravno, to daje jednu posebnu draž, posebno iz razloga što je sve snimano uživo i bez nekih pretjeranih zahvata. Rekao bih, bolji zvuk nisu mogli prezentirati.

Balansirajući između (rjeđe) mirnih pjesama i (češće) vrlo bučnih i neurotičnih, vidi se da si je bend dao poprilično truda da napravi najbolji mogući kaos u pjesmama jer se u svakoj osjeća poprilična sloboda sviranja, kao da je svatko imao potpuno slobodu odsvirati što je htio.

Kad podvučemo crtu, treba odati priznanje bendu jer rade prave poteze u pravim trenucima i sad je vrijeme da konačno i sami shvatimo da se dobre stvari ne događaju negdje drugdje, veći u našem dvorištu.

Da me je netko pitao pred par tjedana što očekujem od novog albuma Vlaste Popić, iskreno bih mu odgovorio da ništa previše. Drago mi je da sam se prevario jer “Kvadrat” je jedan od najbučnijih naših albuma u posljednje vrijeme koji odmah na početku godine diže letvicu visoko, pa ako bude još pokoji ovakav album, 2015. bi glazbeno mogli pamtiti kao rijetko koju dosad…