Bez brige – nikakav ‘Dramatičan obrat’

    2189

    Dream Theater

    A Dramatic Turn of Events

    Datum izdanja: 09.09.2011.

    Izdavač: Roadrunner Records

    Žanr: Progressive Rock, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. On The Backs Of Angels
    2. Build Me Up, Break Me Down
    3. Lost Not Forgotten
    4. This Is The Life
    5. Bridges In The Sky
    6. Outcry
    7. Far From Heaven
    8. Breaking All Illusions
    9. Beneath The Surface

    Teško je započeti ovaj tekst bez da se primijeti jedno veliko ‘govno u punču’ – album Dream Theater bez Mikea Portnoya.

    Mijenjali su oni već članove (Kevin Moore, Sherinian, pa čak i vokal na samim počecima), ali nekako se činilo da je Portnoy nezamjenjiv. Dapače, to je mislio i on sam! Lagano otkantavanje poprimilo je biblijske razmjere i njegov imenjak Mangini preuzeo je palice i brzopotezno je nastao novi album.

    Ne sudite album po imenu “A Dramatic Turn of Events“, jer Petrucci i ekipa kažu da naziv nema veze s Portnoyem. A bome su zvuk i stil albuma sve samo ne neki ‘dramatični obrat’. Okrivljivali su (možda je ‘okriviti’ preteška riječ) Portnoya da je bio taj koji bend na silu vuče u nekom metalnom smjeru, pa su ovoga puta Petrucci i Rudess uzeli većinu autorskih uloga i ‘vratili’ bend u prog vode (nije baš ni da su otišli od tamo). Čak i za Myunga i LaBriea kažu da su sudjelovali puno više nego prije (tihi čovjek Myung nakon deset je godina sudjelovao i u pisanju riječi).I onda preostaje simpatični Mike – Mike Mangini. Čovjek odsvirati može vjerojatno sve što si nebesa zamisle (čak je i službeno proglašen najbržim bubnjarom na svijetu sa svojih 1247 udaraca u minuti), a uživo je već pokazao da Portnoya zna i može zamijeniti. Ali autorski? Nema ga nigdje, što je valjda bilo i za očekivati. S te strane, album je odradio solidno, iako bi bubnjarsko-laičko uho htjelo i neku veću ludoriju. Daljnje sviračke usporedbe dvojice Mikeova ovdje zbilja nećete naći…

    Vrijeme će pokazati je li autorski i producentski učinak Portnoya nadoknadiv element. S obzirom da je ovo ispao tipičan album Dream Theater – za sada jest.

    Muziku podržava

    Tipičan je i zbog klišeiziranih riječi, i zbog ‘misaonog’ omota, i zbog virtuoznosti, i zbog melodičnosti. Sve ono što Dream Theater i predstavlja. Neki bi rekli ‘možda čak i previše’, jer su pod velikim medijskim povećalom krenule i svakojake baljezgarije da je album ‘čista kopija “Images and Words”‘.

    Progresijom zaluđeni slušatelji ovdje će vjerojatno do besvijesti gutati “Outcry” i odličnu “Lost Not Forgotten“. Stvari koje imaju luđačkih dionica u kojima bi se većina i slušajući pogubila. “Build Me Up, Break Me Down” poznata je Petruccieva radionica s grandioznim refrenom, a uvod u album već ste čuli – “On Backs of Angels“. Zna se da na prvim stvarima uobičajeno ne pretjeraju niti sa žestinom, niti s melodijom, niti s progresivom.

    Bridges In The Sky” još je jedna mračna progresivna Biblija koja počinje nekim mitskim zvukom (iskreno, pomislio sam da je duboki podriganac) i zborom prije nego naprosto poludi.

    A ostalo? Pa što ste mislili?! Balade! Možda ih ne bi bilo čak tri (trećina albuma) da je tu ostao ‘žestoki’ Portnoy, ali tako je kako je. To je dio koji mi najmanje paše, jer ponajviše do izražaja dolazi Mariah Carey skrivena u tijelu pjevačkog gorostasa našem oku neugodnog. Posebno “Far From Heaven“.

    Kad se pogleda iz kuta ‘red žestine, red progresije, red laganice’ ovo je jako tradicionalan album Dream Theater, pa čak i tradicionalniji od zadnja dva-tri komada (ovisno o okusu).

    Nakon ovog pristupa ‘sve po starom’, čini se da su Dream Theater i dalje jedan te isti bend. S istim kvalitetama i istim problemima, s istim fanovima i istim kritičarima. Ovi zadnji, najčešće usmjereni na nedefinirani smjer LaBrievog pjevanja, mogu se opet osladiti specijalnim izdanjem albuma na kojem će (baš kao i prije samo dvije godine pronaći cijeli album u instrumentalu. Tako da slobodno uživajte u glazbenim doktoratima…

    Muziku podržava