Dream Theater
A Dramatic Turn of Events
Datum izdanja: 09.09.2011.
Izdavač: Roadrunner Records
Žanr: Progressive Rock, Rock
Naša ocjena:
Popis pjesama:
Teško je započeti ovaj tekst bez da se primijeti jedno veliko ‘govno u punču’ – album Dream Theater bez Mikea Portnoya.
Mijenjali su oni već članove (Kevin Moore, Sherinian, pa čak i vokal na samim počecima), ali nekako se činilo da je Portnoy nezamjenjiv. Dapače, to je mislio i on sam! Lagano otkantavanje poprimilo je biblijske razmjere i njegov imenjak Mangini preuzeo je palice i brzopotezno je nastao novi album.
Ne sudite album po imenu “A Dramatic Turn of Events“, jer Petrucci i ekipa kažu da naziv nema veze s Portnoyem. A bome su zvuk i stil albuma sve samo ne neki ‘dramatični obrat’. Okrivljivali su (možda je ‘okriviti’ preteška riječ) Portnoya da je bio taj koji bend na silu vuče u nekom metalnom smjeru, pa su ovoga puta Petrucci i Rudess uzeli većinu autorskih uloga i ‘vratili’ bend u prog vode (nije baš ni da su otišli od tamo). Čak i za Myunga i LaBriea kažu da su sudjelovali puno više nego prije (tihi čovjek Myung nakon deset je godina sudjelovao i u pisanju riječi).
Vrijeme će pokazati je li autorski i producentski učinak Portnoya nadoknadiv element. S obzirom da je ovo ispao tipičan album Dream Theater – za sada jest.
Tipičan je i zbog klišeiziranih riječi, i zbog ‘misaonog’ omota, i zbog virtuoznosti, i zbog melodičnosti. Sve ono što Dream Theater i predstavlja. Neki bi rekli ‘možda čak i previše’, jer su pod velikim medijskim povećalom krenule i svakojake baljezgarije da je album ‘čista kopija “Images and Words”‘.
Progresijom zaluđeni slušatelji ovdje će vjerojatno do besvijesti gutati “Outcry” i odličnu “Lost Not Forgotten“. Stvari koje imaju luđačkih dionica u kojima bi se većina i slušajući pogubila. “Build Me Up, Break Me Down” poznata je Petruccieva radionica s grandioznim refrenom, a uvod u album već ste čuli – “On Backs of Angels“. Zna se da na prvim stvarima uobičajeno ne pretjeraju niti sa žestinom, niti s melodijom, niti s progresivom.
“Bridges In The Sky” još je jedna mračna progresivna Biblija koja počinje nekim mitskim zvukom (iskreno, pomislio sam da je duboki podriganac) i zborom prije nego naprosto poludi.
A ostalo? Pa što ste mislili?! Balade! Možda ih ne bi bilo čak tri (trećina albuma) da je tu ostao ‘žestoki’ Portnoy, ali tako je kako je. To je dio koji mi najmanje paše, jer ponajviše do izražaja dolazi Mariah Carey skrivena u tijelu pjevačkog gorostasa našem oku neugodnog. Posebno “Far From Heaven“.
Kad se pogleda iz kuta ‘red žestine, red progresije, red laganice’ ovo je jako tradicionalan album Dream Theater, pa čak i tradicionalniji od zadnja dva-tri komada (ovisno o okusu).
Nakon ovog pristupa ‘sve po starom’, čini se da su Dream Theater i dalje jedan te isti bend. S istim kvalitetama i istim problemima, s istim fanovima i istim kritičarima. Ovi zadnji, najčešće usmjereni na nedefinirani smjer LaBrievog pjevanja, mogu se opet osladiti specijalnim izdanjem albuma na kojem će (baš kao i prije samo dvije godine pronaći cijeli album u instrumentalu. Tako da slobodno uživajte u glazbenim doktoratima…