Bend za cure

Prije izlaska njihovog prvijenca, Hurtsi su se spominjali kao jedna od najvećih nada, a ispali su samo solidan bend na kojeg će pasti (ili su već pale) mnoge cure…

Hurts su britanski synthpop duo koji postoji otprilike dvije godine, a tijekom tog perioda imali su svesrdnu pomoć britanskih medija koji su ih proglašavali jednim od najvećih bendova bez albuma, te s nestrpljenjem iščekivali prvijenac. Nakon izlaska “Happinessa“, koplja su se polomila u dva dijela, nekima je super, drugi su razočarani.

“Happiness” je tipičan album ’80-ih., šaroliki synthovi, te velike i lake melodije koje većinom bivaju upamćene na prvu. Prevedeno na uzore i utjecaje, miks Pet Shop Boysa i Duran Durana s Coldplayevskim štihom (posebno u određenim refrenskim dijelovima), nešto kao mješavina The Killersa i Scissor Sistersa s ozbiljnijim pristupom glazbi, iako ponegdje zvuče kao tipičan boy bend ili još bolje, kao posljednji radovi Keanea pomiješanog s pompoznošću Musea.

Sve u svemu, kroz album balansiraju raznoliki elementi koji su dobro uklopljeni u pjesme, ali fali ono nešto što bi cijelu priču izdiglo na višu razinu. Ok, mladi su, lijepi su, uglađeni su, pa u potpunosti razumijem njihov prolaz kod nježnijeg dijela publike, ali to ipak nije to, barem ne u cijelosti na “Happinessu” kako god karte okrenuli.

Jedan od većih hitova u protekloj godini bila je skladba “Wonderful Life” u kojoj zvuče kao pop verzija Depeche Modea, pa me uopće ne čudi njen uspjeh. Ipak, na albumu se nalaze i neke bolje stvari, dok ipak više njih zapada (blago rečeno) u neki prosjek.

Uvodna “Silver Lining” podosta je predvidljiva, bez ikakvih značajnih melodičnih pomaka što ju čini vrlo blijedom u odnosu na ritmički mnogo bolje posložene “Blood, Tears & Gold” u kojoj zvuče kao reinkarnirani New Kids On The Block ili nabrijanog disco pop killera “Sunday“.

Najgore je što su u većini slučajeva željeli postati radiofoničan pop bend, pa su kroz mnoge pjesme uništili potencijalno odličan synthpop album. Tu u prvom redu mislim na pjesme tipa “Stay” i “Evelyn” u kojima je sve prebačeno ka himničnosti i bombastičnosti, umjesto da su nešto drugačijim aranžmanskim zahvatima probali složiti pjesmu, umjesto isforsiranog hit singla nalik The Killersima.

Definitivno mogu ustvrditi da je “Happiness” mogao biti mnogo upečatljiviji album nego što jest jer u mnogim pjesmama bend nije pokazao potrebnu energiju kojom bi dodatno začinio album. Najbolji dokaz za to je i odličan (izuzevši glup naslov pjesme) božićni singl “All I Want for Christmas Is New Year’s Day” koji se na pozitivan način odmakao od “Happinessa” i time bendu pružio mnogo veće mogućnosti prilikom pisanja novih pjesama.

Hurts su sada vruć bend, a “Happiness” samo dobar album (posebno zbog vrlo dosadnog kraja), što je u konačnici i najmanji problem kada su ipak došli do većeg dijela kolača popularnosti.