Beirut se umilio

Devet pjesama u 33 minute? Jel’ Zach Condon sa svojima ubio oko nakon što je napravio pola albuma, a probudio ga nemilosrdni menadžer?

Ne znamo kakvi su odnosi bili između Condona i ostalog personala, no upućeni će primijetiti da se ni prethodni Beirutovi dugosvirajući albumi nisu rastezali od duljine: prvijenac benda “Gulag Orkestar” sadrži 37 minuta muzike, “The Flying Club Cup” prstohvat sekundi više. U međuvremenu je Beirut izdao još četiri EP-a (zadnja dva “March of The Zapotec” i “Holland” objavljena su na jednom CD-u koji također ne traje beskonačno dugo).“The Rip Tide” označava blagi zaokret u radu Condona i ekipe. Zvuk je postao ponešto, svilenkast, primjećuju se diskretni premazi elektronike koji obogaćuju dionice ukulela, klavijatura, harmonika, limenih puhača i ritam sekcije. Ugođaj pjesama prizivat će stara, dobra vremena, no zvukovi bubnjeva i basa davat će malo komercijalnog funky štiha.

U odnosu na “Flying Club Cup” “The Rip Tideu” fali svježine (štoviše, moguće je da nekima “The Rip Tide” zazvuči umjetno i isforsirano) i udarne doze oduševljenja na prvo slušanje, ali teško je “The Rip Tide” otpisati kao škart.

Polako uvlačenje u uho, razrađena produkcija, razumijevanje melodija Balkana, Mediterana i frankofonije, uz ponešto dodatnih izvorno američkih sastojaka dat će ploču kojoj će se poštovatelji Beiruta rado vraćati, i koja može ostaviti pristojan dojam na top-listama (prvi podaci ukazuju na veći uspjeh nego kod “Flying Club Cup“).

Posveta Condonovom rodnom gradu “Santa Fe” malo će evocirati i Magnetic Fieldse, a kao jake strane ove ploče nametnut će se naslovna pjesma “The Rip Tide” i zaključna “Port of Call“, dok će ostatak stvari decentno zaokružiti najnoviju Beirutovu polusatnu priču.