Beck: Sunčana faza za ljepljive plesne pokrete

    462

    Beck

    Colors

    Datum izdanja: 13.10.2017.

    Izdavač: Capitol Records

    Žanr: Dance, Pop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Colors
    2. Seventh Heaven
    3. I’m So Free
    4. Dear Life
    5. No Distraction
    6. Dreams
    7. Wow
    8. Up All Night
    9. Square One
    10. Fix Me

    Prošlo je 23 godine od albuma “Mellow Gold” i hita “Loser”. S obzirom na prirodu tog albuma i masivnost popularnosti spomenutog singla, Becka je lako mogla čekati sudbina one-hit-wondera, kratkotrajne prolazne novotarije poput Babylon Zoo ili Afromana. Taj se scenarij naravno nije dogodio, premda će “Loser” ostati njegov najveći hit.

    Sljedećim albumom “Odelay” Beck postaje mokri san onodobnih hipstera, pojam za postmodernizam, uvodi glazbeni crossover u mainstream, te su zbog njega mnogi naučili što znači riječ „eklektičnost“. U međuvremenu su ti hipsteri ostarjeli, kao što to već biva postalo im je sve teže pratiti nove stvari pa se drže onoga što su naučili u mladosti – Beck je tako danas miljenik glazbenog establišmenta čiji albumi redovno dobivaju nominacije na okoštalim nagradama poput Grammyja. Za mlađu generaciju on je srednjovječni tip štreberskog izgleda kojeg je Kanye West iskoristio za jedan od svojih attention whore performansa na dodjeli Grammyja 2015. kad je Beck osvojio svoju prvu nagradu za Album godine (do tada ih je već ima par u Alternative, Rock i sličnim kategorijama) za svoj “Morning Phase“. Uglavnom, Beck je prošao dug put od nekadašnjeg prvaka undergrounda s lo-fi DIY punk etikom.

    Muziku podržava

    Zašto je to sve bitno za Beckov novi album “Colors”? Premda je snimljen s istim ključnim suradnicima kao i “Morning Phase”, “Colors” je od njega drastično drugačiji. To je naime prvi Beckov party album još od “The Information” iz 2006. godine. To da mu je sljedeći album potpuno drugačiji od prethodnog nije naravno nikakva novost, prije bi se reklo da je to uzorak kojeg se Beck više-manje standardno drži kroz karijeru: eksplozivni punk/hip-hop/country složenac “Odelay” slijedila je folk-rock psihodelija “Mutations”, koju je slijedio princoidni funk-pop “Midnite Vultures”, nakon čega je Beck snimio melankolični breakup album “Sea Change” (čiji je “Morning Phase” svojevrsni nastavak)… Iako je Beck i prije snimao energične party albume, s “Colors” po prvi dostavlja album dizajniran po mjeri trenutnih top ljestvica. Nema ovaj put pomaknutih rješenja i ironičnog odmaka koji je uvijek bio prisutan kod njega, a pogotovo na tim party albumima.

    “Dreams”, singl koji je najavio album, otvaraju gitarski riff u stilu Nile Rodgersa i ‘millennial whoop’ –  vokalni trik koji se koristi oduvijek, ali je u zadnjih nekoliko godina postao sveprisutan u mainstream popu pa je zato dobio to ime (znate, to je ono kad čujete ‘vou-vou-vou’ vokale u pjesmi, zbog kojih vam pjesma odmah zvuči familijarno). Poznajući Becka, ta rješenja nisu nimalo slučajna. Možda se tu krije ironični komentar, a možda i ne, no u svakom slučaju je očito da je Beck itekako svjesno napravio pjesmu za trenutni masovni ukus. I napravio ju je samo tako. “Dreams” je eksplozivni, ljepljivi komad sunčanog dance popa zbog kojeg noge odmah tapkaju, a glava klima. Neodoljivošću mu parira i naslovna stvar koja otvara album.

    Drugi singl koji je objavljen ranije bio je “Wow”, na kojem se Beck vraća hip-hopu, ali ovaj put s trap beatom, kao novim dokazom da je Beck na “Colors” itekako svjestan i zainteresiran za trenutne glazbene hireve.

    Gotovo cijeli album uklapa se u ovaj koncept. Redom se nižu pjesme, jedna radiofoničnija ili idealnija za mahanje rukama na festivalskoj livadi od druge. Crv u uho ulazi lako i u njemu ostaje. Najveća je iznimka je “Dear Life”, pianom vođeni melodični pop-rock stare škole nastao za vrijeme rada na prošlom albumu, s Beckovom tipičnom vokalnom izvedbom. Donekle smirenija i sporija je i finalna “Fix Me”, u kojoj opet piano igra ključnu ulogu, ali koja opet ima i ‘vuo-o-o-o’ vokale kao outro.

    U bogatoj i raznovrsnoj Beckovoj diskografiji, “Colors” je njegov najpravocrtiniji album i najjednostavniji za brzu konzumaciju. Ovaj put je odlučio napraviti mainstream dance pop album i pokazao je da kad hoće kao od šale može parirati Timberlakeu, Sheeranu, Weekndu i ostaloj ekipi. Glavni razlog zbog kojeg Beck u svom tom eklektizmu i transformacijama koje kod drugih obično nisu više od isprazne postmoderne ljušture bez vlastitog sadržaja, zadržava vlastiti pečat i prepoznatljivost, jest što se u srži njegove glazbe nalazi izniman klasični kantautor koji zna svoj zanat, a to se vidi i ispod blještavog sjaja ovog albuma.

    “Colors” na momente zvuči previše generički i teško je ne žaliti za jednako ljepljivim i energičnim, no avangardnijim trikovima s “Odelay” ili “Guero”, ali nakon perioda poduže introspekcije, Becku je došlo vrijeme za malo podizanja duha uz puno vitamina D.

    Muziku podržava
    Stisni