Bazen za elastično utapanje u ispraznosti

“Let the bodies hit the floor!” da, to je sigurno i apsolutno jedini stih i jedina pjesma koja se u mislima stvara pored imena Drowning Pool. Posebno onima koji su slušali i pratili razvoj rocka i metala krajem ’90-ih i početkom novog milenija.

Vjerovali ili ne, taj bend još postoji, odmakli su se daleko od tog
hita, a kroz zadnjih desetak godina složili su pet albuma sa četiri
različita pjevača!Nakon što je Dave Williams umro nekako se nisu uspjeli ustabiliti za mikrofonom, pa je sada stigao Jason Moreno, čovjek koji je na albumu “Resilience” povukao popularan potez pjesmom “In Memory Of”. Osim što je ta laganica posvećena preminulom originalnom pjevaču, s njom se može poistovjetiti apsolutno svaki čovjek koji je nekoga tijekom života izgubio.

I sve skupa usmjereno je na takve fanove. Možda ta riječ zaslužuje navodnike, jer taj frajerski metalizirani groove rock s američkog juga ima toliko izdanaka da je teško izdvojiti neki bend koji bi im nešto posebno značio. Ali Drowning Pool su barem ovdje dugo, dovoljno dugo da masnim modernim rock stvarima kroz 47 minuta zadovoljavaju svaku radio-stanicu spremnu na malo distorzije.

“Anytime Anyplace” ili nu-metal plesni ritam “Understand” ili bolesna potreba svakog benda da pokuša složiti heavy himnu “One Finger and a Fist“… Sve skupa masno, ritmično, plesno i manje sterilno nego uobičajeno, ali i isprazno. I onda vrh svega – pjesma “Saturday Night“.

Ime već govori samo za sebe, a riječi “I’m gonna live my life like it’s Saturday night, I’m gonna live my life, I’ll sleep when I am dead and buried, I’m gonna live my life like it’s Saturday night, I’m gonna live my life, on Sunday I will say I’m sorry” potvrđuju da je uplivao totalni glam rock. I riječima i muzikom samo bizaran pokušaj nove party pjesme…

S obzirom da sam inače slab na melodijice, čovjek bi očekivao da će i ovakvi bendovi potaknuti – nešto. Ali Drowning Pool u duši i sjećanju potraje ne duže od jedne pjesme. Čak se uvijek potrudim biti strpljiv s albumima, jer pomislim da će se nešto dogoditi i da će iznenaditi nekim odmakom od kitica/refren strukture, ali to nikako da se dogodi!

Pa čak bi nekad i bilo bolje da album ispadne smeće. Ovaj nije smeće, nije ni loš, nije ni dobar, jednostavno je – ništa. Kao što su u ’90-ima bili pop-rock albumi, tako je i ovo samo jednonoćna zabava. I to prosječna!