Basom protiv tenkova

Sa svakim novim albumom i live nastupom, inicijali ADF sve više označuju integritet, političku angažiranost i fuziju različitih ritmova i glazbenih stilova. Još od izdavanja prvog albuma 1996., “Facts And Fiction”, ADF zajednica (naziv koji im puno bolje odgovara nego bend ili grupa) neprestano se razvija u smjeru novih projekata, bilo da se radi o kampanjama usmjerenim na borbu protiv rasizma, o anti-globalističkim prosvjedima ili drugim politički angažiranim djelatnostima.

Najnoviji projekt u koji se ADF upustio nakon završetka snimanja ovog albuma je stvaranje i izvođenje opere koju je od njih naručio The English National Theatre, a koja govori o životu libijskog vođe Gadaffija.

Svi članovi ADF-a rođeni su u Engleskoj kao djeca roditelja imigranata, a njihovo porijeklo osjeća se u glazbi koju proizvode, glazbi koja osim elektronskim ritmovima, punk rockom i hip hopom, obiluje i istočnjačkim ritmovima i melodijama. Ova fuzija različitih zvukova je, pored politički angažiranih tekstova koje mnogi vole uspoređivati sa briljantno ciničnim i oštrim komentarima The Clasha, zaštitni znak ove zajednice čija se postava mijenja sa svakim novim albumom.

Kada je Deedar Zaman, londonski MC i jedan od začetnika ADF, odlučio da mu je dosta, mnogi su mislili (a neki to još uvijek i misle) da se rupa stvorena njegovim odlaskom iz ADF-a nikada neće popuniti. To su prvo pokušali MC-i Spex i Aktar, odškolovani na istim temeljima londonske glzbe kao i Deedar, koji su se ADF-u priključili na njihovom četvrtom albumu “”Enemy Of The Enemy”. Na “Tank” osvježenje u postavi skriva se iza imena Ghetto Priesta, dub-reggae pjevača African Head Chargea, koji je već i prije surađivao s ADF-om i čiji vokal neodoljivo podsjeća na velikog jamajkanskog vokalista Horace Andyja. Ghetto Priest uspio je na albumu zasjeniti sve ostale članove, a pjesme koje je on otpjevao zvuče onako kako bi voljela da ADF zvuči i u budućnosti.

Političke angažiranosti ni na ovom albumu ne nedostaje, što je vidljivo već i iz samog naziva albuma. “Tank” je album koji govori o svijetu zaraćenom zbog ekonomskih interesa kao što je nafta (“Oil“), o diktatorima koji zloubotrebljavaju svoju moć (“Take Back The Power“), o situaciji u Pakistanu i Bangladešu (“Warring Dhol“).

I na ovom albumu ADF ostaje sinonim za glazbeni labaratorij u kojem se međusobno isprepliću oštri tekstovi i političke poruke s reggae, hip hop, punk rock i dub ritmovima, sve to začinjeno dubokim zvukovima basa. Također, ovo je najelektronskiji album ADF-a dosad i kao takav meni možda i najdraži. Takav zvuk sadrži želju ADF-a da stvore glazbu koja će podjednako okupirati tijelo i um, te podići razinu osvještenosti ljudi, ali ovog puta na plesnom podiju, jer je to jedino mjesto na kojem sve razlike nestaju. Izgleda da je glazba još uvijek najbolje i jedino sredstvo masovne mobilizacije. ADF će svoju mobilizaciju vršiti sve dok i posljednja dionica ne bude odsvirana.