Balkanski country-punk

Upravo tako The Penny Black Remedy opisuju svoju glazbu i toj definiciji se uopće nema ništa za dodati niti oduzeti.

U posljednje vrijeme, neki hrvatski mediji su posvetili dio svoje pažnje ovom bendu jer se u njemu nalazi jedna članica (Marijana Hajdarhodžić), a na samom albumu “No One’s Fault But Your Own” su gostovali još poneki ovdašnji glazbenici i dizajneri za omot albuma koji su se na kraju ponajmanje pozabavili samim albumom i glazbom koju stvaraju, jer kako to obično biva, ne prodaje se ‘glazba’, već ‘uspješnost’ Hrvata u svijetu.

Naslov recenzije sam posudio s njihove službene stranice i stvarno najbolje opisuju glazbu koju sviraju. Kada se spomene punk s balkanskim elementima, vjerujem da većini prvo padne na pamet Gogol Bordello što je u ovom slučaju vrlo dobra asocijacija samo što se moraju nadodati velike količine klasičnog country-zvuka koji ipak nije dobro došao u svakoj od pjesama albuma jer se njime malo smirio ugođaj inače vrlo zanimljivog albuma.

Inače, Marijana (pjevačica i udaraljkašica) je otišla u ‘bijeli svijet’ prije skoro 20 godina i odlučila tamo (u Londonu) ostati na neodređeno vrijeme. Skompala se sa Škotom, Nizozemcem i naravno Englezom i prije nekoliko godina su zajedno osnovali The Penny Black Remedy koji je već i u ranim demo-trenucima skrenuo pažnju na sebe dobrim koncertima i nagradom Indy Award 2008., tako da je prvi cijeli album “No One’s Fault But Your Own” logičan slijed događaja.

Kao što sam već i ranije rekao, ubacivanjem countrya u svoj zvuk djelomično su izgubili svoju britkost što se najbolje može osjetiti odmah nakon ubitačnog gypsy-punk početka, počevši s “Come Back When You Have More Ambition“. S druge strane, nešto brži i energičniji bluegrass-elementi su pogođeni na pravo mjesto pa ipak ima smisla miješati ta dva dosad rijetko spojiva elemenata u jedno. Na kraju spomenute pjesme započinje ‘balkansko kolo’ koje pjesmi daje prolaznu ocjenu.

Uvodna “95 Charing Cross Road” se igra toplo-hladnim elementima jer započinje kao pseudolaganica da bi pred prvi refren poludjela do krajnjih granica u koje su potom spojene usna harmonika, ska-ritmovi, žestoke gitare… Tu bi se moglo pronaći mnogo detalja koje koristi i Manu Chao, tako da vjerujem da bi The Penny Black Remedy lakoćom naišao na istomišljenike u Hrvatskoj.

Marijana dolazi u prvi plan u pjesmi “Don’t Count On Us” koja zvuči kao gypsy-cabaret, “You Have Wasted Your Life, Now Please Stop Wasting Your Money” zvuči i glazbeno i tekstualno kao klasični Gogol Bordello, dok je najbolja pjesma country-štiha “The First Time I Saw Angels“.

Uzimajući u obzir cijeli album i vrijeme u koje dolazi (debelo nakon proslavljanja gypsy-muzike koja se dogodila posljednjih godina), “No One’s Fault But Your Own” spada među dobre albume koji nisu u cijelosti ispunili očekivano, odnosno premašili velike standarde koje su postavili Gogol Bordello koji su čak svirali i s kraljicom Madonnom.

Međutim, glazba koja se nalazi na ovom disku ipak je dovoljno zanimljiva, plesna, razonodna i tekstualno ugođena, tako da bi se uz mnogo truda i rada kroz sljedećih nekoliko godina The Penny Black Remedy mogli izdići iz anonimnosti, te bi se kod nas o njima počelo pričati u smislu glazbe, a ne samo zbog toga što jedna Hrvatica svira tamo. Vjerujem da je ovo tek početak nečeg što bi moglo prerasti u nešto veće – koliko veće, vrijeme će pokazati…