Audioslave koji se ovdje tako ne zove

Multinacionalna je, kako se i priliči Švicarskoj, postava skupine Pure Inc., a njezini su članovi iz Švicarske, Italije i Njemačke. Nastanjeni su u ovoj srednjeeuropskoj državi, treći im je ovo album, objavio ga je njemački izdavač, a sviraju kombinaciju engleske i američke muzike. Evo, da taj pojam ‘multi’ dobije još više na snazi.

Da ne gnjavim više s okolišanjem, recimo da je Pure Inc. jedan vrlo agresivan i energičan bend koji u svojoj muzici ima utjecaje hard rocka, grungea i heavy metala, s vrlo moćnim, gotovo bolesno prodornim, ‘nasilnim’ riffovima tipa Black Label Society, catchy melodijama i dosta pamtljivim refrenima. I jako puno glasnoće.

Osim u idejnim, jaka poveznica sa Soundgardenom su vokali Giannia Pontilla, koji su Cornellova i više nego vjerodostojna kopija, a čak bih rekao i da su za koji miligram snažniji i direktniji. Pogotovo u višim intonacijama.

U strašno jakim i glasnim gitarističkim izvedbama poneki puta zna biti nesrazmjer između melodije i (pre)distorziranosti, pa kao da im nedostaje one poznate hard rockerske bistrine.

No, to je danas tako moderno, pa fanove klasičnog hard rocka ne bi trebalo puno zbunjivati. Instrumentalna koordinacija također je na zavidnom nivou, pa su tako i bubnjevi vrlo direktni, dok su basovi iznadprosječno atmosferični, makar ne i prečujni. Kako glasnost često i ne mora nužno ići u korak s brzinom, tako je i ovo album s većinskim udjelom srednjih ritmova, ali toliko snažnih da se čovjek zamisli nisu li pjesme brže negoli je to procijenio.

Takav je, recimo, slučaj s “Raising Hell“, koja započinje brzim thrash (!) riffom, u najvećem je dijelu srednjeritmična s nekoliko umirujućih dijelova, ima odlične heavy solaže, maksimalno je moćna i – srednjebrza. Slična njoj, s više melodija je “Drowning In Your Blood“, a Soundgardenovske su, osjećajne i pomalo melankolične, balade “Carrie’s Alone” i “Dead Calling“.

Neće li netko slušati njih, a voli sporiji ritam, tu je puno sočnija i snažnija, hardrockerskija “Home“. Ima i onih s bržim ritmovima, a kombinacija brzine i žestine najuočljvija je u prvonastupajućoj “The End“.

Ako ne najbolja, onda najozbiljnija i stilski najneodređenija je završna, sedamminutna, većinska ‘mid-tempo’ pjesma, “The Last Remaining Song“, na čijem početku Gianni pokazuje da mu i režanje dobro ide. Ona je u kompletu atmosferičnija od ostalih, a i malo drugačija, što dokazuje ritmičnim izmjenama, poglavito u središnjem dijelu gdje usporava, i uz akustike, lagani bas i bubanj te vokale, donosi puno emocija, da bi završnim darkerskim akustikama, a pogotovo klavijaturama, svoju različitost, možda i dominantnost, i dodatno pokazala.

Moram reći da sam u popratnom pressu uz ovaj album dobio i opis benda, u kojem stoji kako se ‘oslanjaju’ i na Led Zeppeline, što je moguće, ne isključujem to, samim tim što su obradili “Imigrant Song“, koja je, kao i “One Minute On Earth” dio limitirane edicije. No ja sličnost(i) Pure Inc.-a i Led Zeppelina, barem onih konkretnijih, nisam uspio pronaći (ili se možda nisam dovoljno potrudio).

Zato stojim kod gornjih prosudbi, i na kraju dodajem, što nisam htio odmah, jer sam te sličnosti najprije uočio, a to će i mnogima uspjeti jednako kao i meni, da je ovo album za sve koji nisu prežalili raspad Audioslavea. Pogotovo one koji su ‘zagovarači’ varijante da je jedino dobro što su ti alternativci napravili bio prvi album. Na tom su tragu negdje i moja razmišljanja.