Ashcroft napokon snimio nastavak Urban Hymnsa

RPA & The United Nations of Sound je očito bilo ime samo za jedan album jer Richard Ashcroft se vratio svojem pravom imenu i ponudio pjesme kakve nije već poduži niz godina.

Ashcroft je u jednom trenutku bio glazbeni bog u Britaniji i mislio je da može napraviti baš sve što želi. Raspustio je omiljeni The Verve što mu mnogi nisu oprostili, a ujedno je u solo radovima često prizivao božanske motive čime je vrlo brzo došao na zub i najvjernijim fanovima.Godine su prolazile, albumi su bili sve blijeđi, pa za oživljavanje karijere nije previše niti značilo oživljavanje jednog od ponajboljih britpop bendova ’90-ih. Sad, kad je već malotko vjerovao u njega, Richards se vratio u formu i pružio album koji bi lako mogli nazvati kao legitimni nastavak megauspješnog “Urban Hymns” The Vervea.Jedna od najvećih prijevara na albumu se nalazi na samom početku, a zove se “Out of My Body”. Kad vidiš i čuješ to, želiš izvaditi CD iz stereo uređaja i baciti ga direkt u smeće jer je to jedna od najiritantnijih pjesama koja se može čuti u posljednje vrijeme, nabijena čudnim zvukovljem i sintetikom, totalno loše i jednostavno neslušljivo.

Ako uspijete preživjeti tu prvu pjesmu, tad kreću ‘urbane himne’, karakteristični britpop koji je proslavio Richarda i njegove drugove. Većina pjesama je na razmeđi između balada i midtempo pjesama, vrlo zaraznih melodija, velikih refrena i fino ugođenih gudača čime nas odmah vraća 20-ak godina unatrag.

Ima i tu nekih drugačijih premaza, poneki ulet sintetike, ali većina pjesama kao da je urađena za ljuljuškanje na ljetnim festivalima i deranje iz sveg glasa zajedno s Richardom. Koliko je god bio manje inspiriran proteklih godina, toliko je ovdje sve sjelo na svoje mjesto i album djeluje kao cjelina (osim uvodne pjesme) što mu nije u toj mjeri uspjelo s niti jednim albumom dosad.

Bilo bi teško izdvojiti što bi moglo postati hit s ovog albuma, te što bi se moglo pjevati i za par sezona jer sve te pjesme su vrlo radiofonične na starinski način (čitaj to ovako – u ’90-ima ne bi bilo sumnje da bi većina ovih pjesama osvajala vrhove top ljestvica), pa je pitanje koliko će uspjeti pobuditi emocija kod mlađahne publike, a stariju bi trebao pridobiti za sebe bez ikakvih problema.

“These People” je peti solo album u Ashcroftovoj karijeri i dosad spada definitivno među najbolje, ako nije i najbolji. Niz vrlo hitoidnih pjesama je uspio začiniti na jedan fin i uhu vrlo ugodan način zbog čega vjerujem da će se britanski mediji ponovno natjecati u hvalospjevima.

Koliko će sve to značiti za njegovu karijeru, vrlo je upitno, jer je sasvim jasno da mnogi mlađi autori su ga prešišali, a mladež danas vrlo malo prati što rade iskusni lisci. Bilo kako bilo, Britanija je oduvijek bila njegov dom i ovim albumom bi na domaćem terenu trebao postići ono što se i traži od njega, a za sve ostalo treba i malo sreće jer više britpop nije u zenitu popularnosti.