Ashcroft napokon snimio nastavak Urban Hymnsa

    1030

    Richard Ashcroft

    These People

    Datum izdanja: 20.05.2016.

    Izdavač: Cooking Vinyl Records

    Žanr: Britpop, Rock

    Naša ocjena:

    Popis pjesama:

    1. Out Of My Body
    2. This Is How It Feels
    3. They Don’t Own Me
    4. Hold On
    5. These People
    6. Everybody Needs Somebody To Hurt
    7. Picture Of You
    8. Black Lines
    9. Ain’t The Future So Bright
    10. Songs Of Experience

    RPA & The United Nations of Sound je očito bilo ime samo za jedan album jer Richard Ashcroft se vratio svojem pravom imenu i ponudio pjesme kakve nije već poduži niz godina.

    Ashcroft je u jednom trenutku bio glazbeni bog u Britaniji i mislio je da može napraviti baš sve što želi. Raspustio je omiljeni The Verve što mu mnogi nisu oprostili, a ujedno je u solo radovima često prizivao božanske motive čime je vrlo brzo došao na zub i najvjernijim fanovima.Godine su prolazile, albumi su bili sve blijeđi, pa za oživljavanje karijere nije previše niti značilo oživljavanje jednog od ponajboljih britpop bendova ’90-ih. Sad, kad je već malotko vjerovao u njega, Richards se vratio u formu i pružio album koji bi lako mogli nazvati kao legitimni nastavak megauspješnog “Urban Hymns” The Vervea.Jedna od najvećih prijevara na albumu se nalazi na samom početku, a zove se “Out of My Body”. Kad vidiš i čuješ to, želiš izvaditi CD iz stereo uređaja i baciti ga direkt u smeće jer je to jedna od najiritantnijih pjesama koja se može čuti u posljednje vrijeme, nabijena čudnim zvukovljem i sintetikom, totalno loše i jednostavno neslušljivo.

    Ako uspijete preživjeti tu prvu pjesmu, tad kreću ‘urbane himne’, karakteristični britpop koji je proslavio Richarda i njegove drugove. Većina pjesama je na razmeđi između balada i midtempo pjesama, vrlo zaraznih melodija, velikih refrena i fino ugođenih gudača čime nas odmah vraća 20-ak godina unatrag.

    Muziku podržava

    Ima i tu nekih drugačijih premaza, poneki ulet sintetike, ali većina pjesama kao da je urađena za ljuljuškanje na ljetnim festivalima i deranje iz sveg glasa zajedno s Richardom. Koliko je god bio manje inspiriran proteklih godina, toliko je ovdje sve sjelo na svoje mjesto i album djeluje kao cjelina (osim uvodne pjesme) što mu nije u toj mjeri uspjelo s niti jednim albumom dosad.

    Bilo bi teško izdvojiti što bi moglo postati hit s ovog albuma, te što bi se moglo pjevati i za par sezona jer sve te pjesme su vrlo radiofonične na starinski način (čitaj to ovako – u ’90-ima ne bi bilo sumnje da bi većina ovih pjesama osvajala vrhove top ljestvica), pa je pitanje koliko će uspjeti pobuditi emocija kod mlađahne publike, a stariju bi trebao pridobiti za sebe bez ikakvih problema.

    “These People” je peti solo album u Ashcroftovoj karijeri i dosad spada definitivno među najbolje, ako nije i najbolji. Niz vrlo hitoidnih pjesama je uspio začiniti na jedan fin i uhu vrlo ugodan način zbog čega vjerujem da će se britanski mediji ponovno natjecati u hvalospjevima.

    Koliko će sve to značiti za njegovu karijeru, vrlo je upitno, jer je sasvim jasno da mnogi mlađi autori su ga prešišali, a mladež danas vrlo malo prati što rade iskusni lisci. Bilo kako bilo, Britanija je oduvijek bila njegov dom i ovim albumom bi na domaćem terenu trebao postići ono što se i traži od njega, a za sve ostalo treba i malo sreće jer više britpop nije u zenitu popularnosti.

    Muziku podržava
    Stisni