Aritmetička sredina glavnog toka

Dragan Lukić Luky čovjek je rijetko zanimljive karijere: krajem ’80-ih i u ’90-ima radio je s Nenom Belanom, zatim je dugo vremena bio četvrti čovjek TBF-a, da bi se u 21. stoljeću isprofilirao kao moderni dalmatinski kantautor koji je kraj višestrukih prvaka dalmatinskog popa (Gibonni, Neno Belan…) sposoban nametnuti se svojim senzibilitetom koji ima, doduše, nešto od obojice, no Luky je daleko od pukog kompilatora.

Recentni album “Hvala: )” nastavak je “Ararite” iz 2002. i “V.I.T.R.I.O.L-a” iz 2006., kojime zaključuje tu neformalnu trilogiju. Ipak, malo će slušatelja primijetiti tajnu vezu albuma prethodnika i “Hvala: )”.To je po trgovačkim kriterijima besprijekorno dovršen komercijalni mediteranski pop, koji se za testosteronski ukus previše dodvorava ženama. Luky kao da je čuo onu anegdotu koja se često prepričava: “Ako imaš ured s jednom ženom i deset muškaraca, slušat će se ona radio stanica koju žena voli. A ako imaš ured samo s muškarcima ili neće slušati muziku na radiju ili će si donijeti svoje CD-e/mp3-e.“Dobro, bit ću do kraja politički nekorektan, kad govorimo o estetskom usmjerenju, riječ je o prilično slinavoj, pretencioznoj i patetičnoj muzici koja zanatski, začudo, nikad ne ide ispod ‘one’ granice. Tako bi valjda zvučao novi album TBF-a da su odlučili cijelu ploču uraditi po formuli pjesme “Dogodila se ljubav” (srećom nisu).

Nije tajna da Lukya zanima ezoterija, no često svoje ezoterično-mistične interese ubije banalnošću umjesto efektnim minimalizmom, pretjeranom umilnošću umjesto zavodljivošću i, da prostite, pičkastošću. Za takav, umjetnički kontraproduktivan postupak krivo je, uz ‘prisiljene’ tekstove, produkcijsko-aranžersko podilaženje srednjoj struji.

Nekoliko sam pjesama s “Hvala: )” čuo u ogoljenim aranžmanima koji mnogo ljepše istaknu pjesmu bez nepotrebnog audio-slinavljenja. Možda je Luky previše impresioniran Gibonnijevim često nerazumljivim postupcima da u relativnom minimalističku strukturu pjesme ‘baca’ zborove, elektroniku i naslage predvidljivih komercijalnih rješenja.

Singl “Škorcan” je, primjerice, izveden u “Dobro jutro, Hrvatska” i vjerovali ili ne, u akustičnom ruhu odzvanja mnogo dublje nego ova, električna verzija. Ista pjesma će svojim odabirom lokalizama pomoći mladim srednjoškolkama da lakše razumiju djela stara 500 godina na državnoj maturi. “Znak” i “Uvijek sam Tebe volio” također su bolji momenti ploče, dok “Ča život bija bi bez Nje” ima malo gitarističkog rada refrena “Breakfast at Tiffany’s” svojedobnih žutokljunaca iz devedesetih Deep Blue Something – Luky može i mora bolje razraditi zvuk, a ne ga svesti na puku radiofoniju i gotovo matematičko ciljanje aritmetičke sredine glavnog toka.

“Hvala: )” je klasičan primjer kako si zašećerena produkcija može zabiti autogol. No, ako Lukya zateknete u vašem gradu kako svira s akustičnom gitarom, mogli biste biti ugodno iznenađeni kako iste pjesme mogu drugačije rezonirati.