Apsolutno ni po čemu osobit ‘Unpljugd’ album

Mlađima od 35-40 godina ime Christopher Cross ne znači ništa. Uostalom, zadnji veliki hit je imao 1983., dok je zenit svoje popularnosti doživio još ranije, 1981. Tada je primio nekoliko Grammya za svoj prvi album, nazvan “Christopher Cross”.

Od onda naovamo gospodin Cross muku muču ne samo s ispodprosječnim albumima, nego i s lošom prodajom istih i nikako mu ne uspijeva ponoviti uspjeh s početka karijere.

Ali moramo biti iskreni i reći da mnogima ne uspijeva načiniti takvu nisku singlova kakvu je imao Cross početkom osamdesetih. Je li on prosječan talent kojem se posrećilo na početku karijere ili pak zlosretni kantautor koji se nije znao nositi s pritiskom slave i popularnošću? Na CD-u “The Cafe Carlyle Sessions” dokazi podupiru više prvu tezu.

Na ovom albumu je probao snimiti sve svoje uspješnice u akustičnoj maniri, s gitarama, malo klavira i puhača. I kakav je to zvuk? Jednom riječju višenamjenski. Glasić mu je kao Elton Johnov u onoj svojoj poznatoj fazi kada čeznutljivo cvili za zadnjim gramom kokaina.

To je soft rock najgore vrste, umilna i bezbolna zvučna pozadina za liftove velikih korporacija, ali i za situacije kada se zločesti i bešćutni šef napije pa onda padne u tešku patetiku (vjerojatno bi taj i takav šef slušao upravo ovako nešto ili bar priželjkujem da zao i pokvaren šef ovako nešto sluša tako da mu se mogu smijati).

Osim toga, idealno je za emisije koje vodi Mario Sedmak, kao i za njemačke akcijske serije tipa “Lugarnica”. Jedini svijetli trenutak je prvi hit “Ride Like The Wind” koja donosi barem nekakvu energiju i zvuči organski. Izvedbe su bez imalo živosti i srca. Prenavljanje za sve obožavatelje Jamesa Blunta i njihove roditelje.

Izbjegnite ovo. Iznimno nebitan i neinventivan zvuk, dosadu, iritantno jednoličan glas. Potražite prva dva albuma od Christophera Crossa ako imate afinitete prema soft rocku s početka osamdesetih.