Apokaliptične ljubavne pjesme u vrtu od pepela

Na svom šestom albumu, “Garden of Ashes“, engleski multi-instrumentalist Duke Garwood obračunava se s unutarnjim, jednako kao i vanjskim demonima, radeći gestu sudjelovanja u suvremenim događanjima onako kako najbolje zna, kroz glazbu.

Govoreći o tome kako mu smeta elitizam glazbenika, koji žive u svojim balonima ignorantni za svijet oko sebe, Garwood eksplicitno propitkuje svoju ulogu i ovim albumom otvara mnoga pitanja. U intervjuima se ne libi odgovarati na teška politička i društvena pitanja te iznijeti svoj stav, koji se sastoji u tome da treba evoluirati, razvijati se i mijenjati svijet oko sebe. Iako je ljutit i pun bijesa, to uspijeva kanalizirati kroz glazbu, a pogotovo je to osjetno na aktualnom albumu. “Garden of Ashes” metafora je za aktualno, ali i trajno stanje ljudstva – ponoć u vrtu dobra i zla, odnosno vrt pepela kao rezultat uništavanja i degradacije raznih vrijednosti.

Ljutitost Garwooda blaga je i podatna, gotovo umirujuća. Kao da je duboko udahnuo i u jednom zamahu napravio album koji ni po čemu nije agresivan i prodoran, nego sasvim suzdržan i odmjeren. Za sebe voli reći da nije blues glazbenik, ali da se osjeća blueserski, da je to stvar unutarnjeg razumijevanja vlastite glazbe. Stoga nije ni potrebno etiketirati “Garden of Ashes” prema žanrovskim odrednicama, dovoljno je reći da je Duke Garwood utkao svaki djelić sebe u ovaj album i da zvuči autentičnije nego ikad prije.

“Garden of Ashes” doista i zvuči kao ‘prelijepa apokaliptična ljubavna glazba’.

Sviranje je, kao i obično, na najvećoj razini, što se vidi od samog početka albuma pa do zadnje stvari.

Uvodna “Coldblooded” priziva Lanegana i to se odmah primijeti. Iako je Garwood opušteniji u vokalu, taj je vokal i dalje laneganovski hrapav, za što je zaslužan, između ostaloga, i duhan. Suzdržanost ove numere stalno podriva prikrivena ekspresivnost, i stoga zvuči zanimljivije od ostalih.

“Blue” je predivno orkestrirana i najdirljivija na albumu, s pratećim ženskim vokalom.

Iako su sve pjesme lagane i kristalno hladne, “Heat Us Down” približava Garwoodowu poruku sudjelovanja i praktičnog pristupa situacijama, suprotnost kojoj čini “Sleep” kao potpuno intimna i ispovjedna stvar.

Album zatvara “Coldblooded The Return” apokaliptičnim tonom koji je podtekst cijele priče. U ovoj je numeri ljepota apokaliptične glazbe najizraženija. Možda je to nagovještaj da će i sljedećim albumom Duke nastaviti u sličnom tonu, a svakako bi bilo dobro da novo izdanje ne čekamo dugo.