Anđeli koji nikada ne plaču

Mnogo je slučajeva u glazbenom svijetu u kojima se umjetnici te vrste kulture nakon nekog vremena iz raznoraznih razloga vole prisjećati početaka svojih karijera. Najčešće su to obljetnice vezane za prva službena izdanja, koja ne samo da budu najdraža, nego i u najvećoj većini slučajeva i nešto najbolje što su napravili.

Tako nešto dogodilo se i u slučaju brazilskog sastava Angra, koji je 20. obljetnicu izlaska debitantskog, i po mnogima najboljeg mu albuma “Angels Cry”, obilježio mini turnejom po domovini i još nekim zemljama Latinske Amerike. Jedanaest koncerata kulminaciju je doživjelo 25. kolovoza, nastupom u HSBC Brasil dvorani u Sao Paulu, odakle je Angra na svoj put krenula u studenom 1991. godine.

Osnovali su je studenti Santa Marcelina Music Collegea, pjevač André Matos i gitaristi Rafael Bittencourt i André Linhares, a nešto kasnije pridružili su im se bubnjar Marcos Antunes i basist Luís Mariutti. S iznimkom Linharesa, umjesto koga je najprije pristigao André Hernandes, a zatim Pedro ‘Kiko’ Henrique Loureiro, te Antunesa, ostali dio ekipe doživio je objavljivanje prvog albuma “Angels Cry”. Spoj progresivnog, power i heavy metala mračnije atmosferičnosti, kombiniran sa elementima neoklasike i brazilskog folka, otvorio je novu stranicu metalne enciklopedije i Angri ponudio mogućnost da bude glavni bend jednog, još uvijek, nedovoljno istraženog pravca. Sljedećih joj je godina to itekako dobro uspijevalo s albumima “Holy Land” (1996.) i “Fireworks” (1998.), no početni zanos je do kraja devedesetih sve više (o)kopnio, pa su bendovi poput Evergreya ili Kamelota polako preuzimali liderske pozicije prog-power metala.

Kada su 2000. godine otišli André Matos i Luís Mariutti, polako je postajalo jasno da će Angra teško vratiti ranije stečene pozicije. A nakon jednogodišnje pauze tijekom koje se nagađalo kako bend prestaje s radom, album “Rebirth” (2001.) s novim pjevačem Eduardom Falaschijem pokazao je da u Angri ima još snage za borbu. No uslijedile su godine s albumima “Temple of Shadows” (2004.), “Aurora Consurgens” (2006.) i “Aqua” (2010.), koji Angri nisu donijeli puno toga dobroga. Stiže i razlaz s Falaschijem u 2012., koji je odlučio se fokusirati na druge projekte, u prvom redu na svoj, do tada, drugi bend Almah.

Cijelo to vrijeme fanovi benda još su se uvijek najradije prisjećali prvih albuma, a da niti sami članovi benda nisu imuni na njih, dokazala je i ova turneja. Praktički, ispada kao da su jedva dočekali da “Angels Cry” doživi nekakvu okruglu obljetnicu da bi dobili prigodu prisjetiti se svojih najslavnijih dana. A zanimljivo je da je turneju u čast istog albuma prije Angre održao i bivši joj pjevač André Matos, na čijem su se repertoaru, uz naslove s tog albuma, našli i oni iz solo karijere, kao i bendova Shaman i Viper, čiji je također bio član.

Turneja je održana s hiperaktivnim talijanskim pjevačem Fabiom Lioneom, koji uz matični Rhapsody Of Fire, pjeva u još ‘mali milijun’ bendova. Ali, kao i u slučaju Kamelota, kada je mijenjao Khana, i ovdje se pokazalo da je ovakav koncept glazbe prezahtjevan za njegove vokale. Nekako djeluju kao preskučeni, na momente se gube, lutaju, visoki tonovi stvaraju mu dodatne probleme (“Carry On” je otpjevao skandalozno loše) i ovo je još jedan u nizu dokaza kako se njegove, nedvojbeno velike, ali prije svega operne vokalne predispozicije, daleko najbolje pašu uz glazbu ROF-a. Ili u pjesmama tipa “Stand Away”, u kojoj su se njegovi tenori sjajno isprepletali s Tarjinim sopranima, dajući joj operni format.

U slučajevima slavljeničkih koncerata, bendovi znaju, skoro u pravilu, svirati cijele albume redoslijedom pjesama kakav je na njima, no ovdje to nije slučaj. Ne samo da nije ‘poštivan’ redoslijed, već i nisu odsvirane sve stvari s “Angels Cry”, a one koje jesu, ‘razbacane’ su po set-listi, pa bi ovaj koncert više bio kao neka posveta pjesmama iz kategorije ‘greatest hits’.

Ono što ga čini zanimljivim je to da je podijeljen na nekoliko segmenata, pa su tako u početku žešći naslovi, poput “Angels Cry”, “Nothing To Say”, ili “Waiting Silence”, pa slijedi malo hitova, prije svih “Lisbon“, možda i najpoznatija Angrina stvar, a da je tako, dokaz je i što ju je publika zapjevala svom snagom. U srednjem dominiraju akustični naslovi, neki i u zasebnom dijelu, gdje sviraju i pjevaju samo Rafael i Kiko (“Reaching Horizons”, “A Monster in Her Eyes”), te oni s izraženom orkestralnošću. Što zbog pojačanog uključivanja piana, a još više zbog gudačkog kvarteta Familia Lima od kojih su se neke protegnule do samog kraja koncerta, poput pjesama “Winds of Destination”, Gentle Change”, “Unfinished Allegro/Carry On”, “Nova Era” (sa stidljivim folky melodijicama) ili “The Voice Commanding You”, prije koje je Rafael najavio kako ovo nije kraj, nego novi početak Angre.

Završni dio obilježila su gostovanja, Tarjino u spomenutoj “Stand Away”, te u “Wuthering Heights”, obradi hita Kate Bush, gdje je supportirao i gitarist Uli Jon Roth, najpoznatiji kao član Scorpionsa u sedamdesetima. Kao gost pojavio se i bubnjar Amílcar Christófaro iz Torture Squad, i to u pjesmi “Evil Warning”, posvećenoj brazilskim bendovima, a lijepo se uklopila i laganija “Rebirth”, također jedan u nizu sa ispupčenim orkestralijama.

A upravo je taj završni dio pokvarilo ‘sjeckanje’ koncerta, kadrovi nekoliko finalnih pjesama djeluju kao da su negdje drugdje izrezani i ovdje doljepljeni, a to baš i nije trebalo tako biti. Djeluje jako nezgrapno, a da ne govorimo da je koncertu, odnosno DVD-u, oduzelo kontinuitet, kojeg je imao u svom najvećem dijelu. Profesionalni zvuk i slika, kao i dobra pokrivenost kuteva, pojačana kamerama na objema gitarama, danas su već uobičajene stvari kod ovakvih vrsta izdanja, i automobilistički rječnikom rečeno, ‘dio su serijske opreme’.

Jednako kao i titlovi, te bonus materijali, u kojima su ponuđene dokumentarne snimke iz Sao Paola, Bello Horizontea, Santiago Del Chilea, Mexico City i Buenos Airesa. Publika, probe, panorame gradova, interviewi, neobavezni razgovori, kadrovi otprije, za vrijeme i nakon koncerata, glavni su sadržaji ovog, oko sat vremena dugog dodatka. Koji sadržava i snimke dijela akustičnog seta koji nije na standardnom DVD-u, s pjesmama “Coroa Imperial/Caca e Cacador” i “Silence and Distance”. Naravno, tu je i audio izdanje, ali skraćeno, odnosno prilagođeno kapaciteta CD-a.

Ako je tako nešto trebao, “Angels Cry 20th Anniversary Tour” DVD jeste pokazao da je Angra i dalje sposobna svirati dobre koncerte, da je publici Latinske Amerike i dalje u statusu ikone, no da je izbor pjevača mogao biti bolji. Bit će izuzetno zanimljivo čuti kako će Fabio, s obzirom da je u međuvremenu iz statusa gostujućeg, prešao u onaj stalnog pjevača, zvučati na studijskom izdanju. No to je nešto o čemu će se razmišljati kada dođe vrijeme.

Ovo je izdanje pokazalo da se Angra i dalje može nositi s prvacima prog-powera. Koliko uspješno, da to utvrdimo, još ćemo neko vrijeme morati pričekati.