Ana osvaja u svakom slučaju

Ana Ćurčin kantautorica je rođena u Bagdadu, odrasla u Moskvi, a trenutno živi i stvara u Beogradu.

Već njezin životni itinerarij dovoljno je zanimljiv i egzotičan, a takva je i njena glazbena persona. Regionalna kantautorska scena svakim je danom sve bogatija, a ova glazbenica svakako je obogaćenje te scene.Svoj prvi album “Sketches Of Belonging” izdala je u siječnju ove godine. Prije samog izdanja, nastali su singlovi “Cut Loose” i “I Can’t”, 2013. godine. Akustično izdanje onoga što sada imamo kao debitantski album izišlo je 2015.Prvi singl nastao je spontano i brzo, dok je već na drugom, “I Can’t”, pristup bio više aranžmanski. Stvaranje albuma prolazilo je kroz razne faze i Ana je htjela okupiti kvalitetne suradnike. U početku su to bili Goran Antović i Marko Cvetković, a poslije su im se pridružili Goran Grubišić i Blagoje Nedeljković. Paralelno s nastajanjem albuma, Ana je s bendom odrađivala koncerte i priča se polako složila tako da je bend danas kompletan.“Sketches Of Belonging” čine neke stare pjesme, ali i dosta novih jer Ana kao kantautorica želi obuhvatiti cjelokupno iskustvo od samih početaka svojega izražavanja i trenutno stanje u kojemu se nalazi. Problematika pripadanja/nepripadanja ključna je za ovaj album iz dva razloga.Prvi je taj što Ana kao osoba želi shvatiti želi li pripadati sebi, ali i drugima. Želi li izraziti svoje osjećaje kroz glazbu i može li podnijeti takav proces ogoljivanja pred samom sobom. Pisanje tekstova intiman je čin, a na ovom albumu to je itekako osjetno.

Pitanje pripadanja žanru ili subžanru drugi je razlog za navedenu problematiku. Je li Ana Ćurčin indie folk ili americana ili pak nešto treće? Najjednostavnije objašnjenje je da je ona kantautorica i to bi trebalo biti dovoljno. Ukoliko bismo je trebali smjestiti na glazbenu mapu, bliža je americani, negoli indie folku. Svakako da tu postoji jaka folk nota, no ona nije indie.

Stil Ane Ćurčin suptilna je americana s primjesama bluesa i folka, a sve to nosi predivan vokal. Kada je slušate, ostanete zatečeni blagim, pomalo bluzerskim, a opet intenzivnim glasom koji zvuči iskreno i autentično. Na većini pjesama osjetan je ispovjednički ton, odnosno Anino suočavanje s vlastitim iskustvom i doživljajima. Tekstovi su introspektivni i psihološki obojani jer je riječ o odnosu sa sobom i svijetom, a to sugeriraju i nazivi pjesama, kao što su “Alone”, “Anxiety”, “Communicate”, “Silence”.

Druga numera s albuma, “Alone“, sažima koncept albuma i priču pripadanja. Ana je svjesna da je samoća bitna i nužna, ali je sloboda koju ona nosi ponekad nepodnošljiva. Glazbeno je taj osjećaj zanimljivo riješen jer je upravo ova numera najviše u stilu americane,a refren zvuči ritmično kao da stih “Alone, alone” prenosi poruku hrabrosti u samoći.

“Keep Quiet” i “Silence” referiraju na introvertiranost koju instrumenti intenziviraju, a vokal produbljuje, dok je “Princess” prihvaćanje vlastite osobe kao dostatne i vrijedne.

Teško je izdvojiti najbolju pjesmu jer su sve jednako kvalitetne, lijepe u svojoj jednostavnosti. No, ipak su prodorne jer vokal tjera na daljnje slušanje. Anin glas jednako umiruje i uznemiruje svojom neposrednošću i iskrenošću. Ljepota ovoga albuma leži u jednostavnosti i čistoći zvuka koji osvaja na prvu, upečatljivosti vokala i snazi interpretacije intimnih tekstova.

Činjenica da su pjesme na engleskom Ani može biti plus ukoliko želi proširiti svoju publiku, ali album “Sketches Of Belonging” osvaja u svakom slučaju.