Amerika joj nije obećana zemlja

Ova norveška jazzy glazbenica nakon dužeg vremena objavila je novi album. To je prvi album koji je snimila u SAD-u i prvi čije je produciranje prepustila drugoj osobi, u ovom slučaju Craigu Streetu s kojim je već radila u New Yorku te muzičarima kao što su Marc Ribot i Glenn Patscha.

Novi album zove se “Morning Hours” i sastavljen je od trinaest pjesama od kojih samo jednoj Bakken nije autorica već je to Hugh Prestwood. Ime albuma objašnjava tezom da joj je taj dio dana najljepši, slobodan od raznoraznih impresija, a um i duša još su uvijek čisti i nevini. To je njen četvrti album i zvuči potpuno drukčije od svojih prethodnika, tajanstveniji je, no opet blizak realnosti.

Iskustva rada u Americi ostavila su traga i na muzici koju stvara, a što drugo sa takvog velikog tržišta može pristići nego zvuk koji ne odudara od mase ničim posebnim. Osobnost u obliku autobiografije još je uvijek prisutna, no Bakken objašnjava kako je pjesme nisu toliko intimne i više su ogledalo njezinog tijeka misli o ljudima, događajima i stvarima.

U tajanstvenoj “Powder Room Collapse” upravo objašnjava koliko zapravo svakodnevne stvari mogu imati veze s onim što nam je u životnoj pozadini. Depresivna “Ghost in the House” mi je još najviše ostala u sjećanju jer sam primijetila kako tugaljiva muzika savršeno prati riječi pjesme.

Prva stvar na albumu, pjesma “Not a Woman“, bi se čak mogla učiniti veselom jer su bubnjarske dionice učestalije i šteta što nije umetnuta negdje u sredinu albuma da razbije monotoniju. Žao mi je što ne mogu istaknuti još poneku pjesmu ali toliko su mi sve iste da me čudi kako je sama Rebekka uspjela zapamtiti točnu melodiju svih dok ih je prvih puta pjevala. Na mene ovaj album ima uspavljujući efekt. A mislim da nijedan muzičar ne cilja na to da slušatelji zijevaju na njihovu glazbu.

Uradak je, sudeći po aranžmanima pjesama, gotovo tipičan pop-album. Naglašena je melodioznost, kroz specifičnu toplu i pomalo zagasitu boju glasa ove pjevačice, a pop-melodija često se približava poznatomu i sve popularnijem američkom ‘countryu’.

Očito je da je Rebekka Bakken ovim albumom težila jednostavnosti. To se primijeti od glazbenih struktura sve do vlastite vokalne interpretacije. Svoj glas ne pušta previsoko niti prenisko, ne pokušava eksperimentirati. Upravo zbog tog straha od eksperimentiranja album nema neku dušu i namijenjen je širokoj publici koja je željna laganih balada i romantike.