Američki pop-rock veterani

Da su Goo Goo Dolls u karijeri samo napravili pjesmu “Iris”, ostali bi upamćeni u povijesti glazbe, a evo, novi “Magnetic” je njihov već deseti album. Postavljamo pitanje, zašto ne znamo više o njima?

Goo Goo Dolls postoje već gotovo 30 godina (nastali 1985.) među kojima su im ’90-e bile zlatne, posebno u vrijeme spomenutog singla koji je zbog svoje srcedrapateljske atmosfere postao jedna od najdojmljivijih rock balada tog vremena (mnogima poznata iz filma “City of Angels” s Meg Ryan i Nicholasom Cageom), a i cijeli album “Dizzy Up the Girl” bio je vrlo solidan. U to vrijeme rasli su i mnogi slični bendovi (ponajviše Matchbox Twenty), pa možemo reći da je tad najviše procvala srednjostrujaška rock linija u Americi.

Problem kod Goo Goo Dollsa, ali i mnogih sličnih američkih bendova je bila njihova ograničenost na sjevernoameričko tržište jer zvuk kakvog npr. Britanci vole daleko je od tog, a Europljani su ipak nešto bliži Otoku, nego Americi po tom pitanju. Tako možemo zaključiti da je razlog slabog praćenja karijere benda razlog čisto geografske prirode gdje marketing benda nije vidio svoju nišu za proboj na europsko tržište u većoj mjeri. Trebamo li baš žaliti za tim? Ne.Razlozi tome su sasvim jednostavni jer preslušavajući novi album Goo Goo Dollsa, nisu se previše odmakli od onog što su svirali prije dvadesetak godina. I dalje je to jedan klasičan rock zvuk koji ima vrlo radiofonične melodije, pa bi ih mogli uspoređivati s bendovima kao što su već spomenuti Matchbox Twenty, Bon Jovi (kad ne sviraju country-pop), Lifehouse i slični.

Ne može se reći da je “Magnetic” loš album jer iz pjesme u pjesmu dobivamo nove potencijalne singlove s obzirom da su gotovo sve pjesme hitoidnog karaktera, ali kako ih preslušamo, tako ih i zaboravimo, pa se jasno osjeti da je “Magnetic” album kratkog vijeka trajanja, posebno u naših krajevima.

“Magnetic” je solidna ploča, album koji se može bezbrižno slušati i neće vas zamarati previše. Nema tu nekih užasnih i iritantnih pjesama, već sve lagano klizi bez nekih pretjeranih skokova u zvuku. To je tako kada si majstor pop rock zvuka, a za Goo Goo Dollse to možemo ustvrditi, budući da s ovakvim pjesmama se održavaju na sceni već tri dekade.

Kada bi gledali cjelokupnu karijeru benda, ovaj album svakako spada u bolje, u svakom slučaju i (po zvuku) komercijalnije albume, pa vjerujem da će se u njemu pronaći mnogi srednjostrujaški rockeri i oni koji se vole nazivati rockerima, a zapravo im je ovakva glazba najrockerskije što su ikad u životu čuli.

Sve u svemu, John Rzeznik i ekipa ponovno su pogodili, “Magnetic” je dobar album, ali o njemu nećemo (pre)više pričati nakon objave recenzije jer ima mnogo dojmljivijih izdanja.