Američki metal bez električnog naboja

Američki metalci Ion Vein osnovani su 1994. godine u Chicagu, a sviraju mješavinu progresivnog, heavy i power metala. Nakon izdavanja demo uratka, kada bend nije uspio pridobiti pozornost neke značajnije izdavačke kuće te je ostao nepotpisan, i dalje se trudio u smislu snimanja studijskih albuma.

Prvi album “Beyond Tomorrow” objavili su 1999. godine, a drugi, “Reigning Memories”, 2003. godine, koji je prepoznat kao kvalitetan, ali ni tada nije uspio privući pozornost ozbiljnijih izdavačkih kuća.U idućim godinama Ion Vein je ‘pretrpio’ izmjene članova ‘, a konačno se pojavila izdavačka kuća, Now & Then Records, koja je obećavala puno, a ispunila malo i nimalo. Nakon navedenih problema, osnivač Chris Lotesto je bio ostavljen sam sebi i trebao je ponovno oformiti bend iz početka. Iz tog razloga Ion Vein nije bio aktivan osam godina, tamo od drugog studijskog albuma, da bi 2011. i 2012. godine, objavio dva EP izdanja, “IV v1.0” i “IV v2.0”.

Novo, treće studijsko, izdanje imena kao i sam bend, donosi novog vokala Scotta Featherstonea koji se prvi put pojavio na dva spomenuta EP-a. Uz njega, postavu čine gitarist, klavijaturist i perkusionist Chris Lotesto, te bubnjar i perkusionist Chuck White. Dodatno, novi album sadrži šest obrađenih pjesama sa ta dva EP-a. Sa malim problemima i velikim pauzama koje su pratile Ion Vein, ovim albumom bend pokušava učvrstiti početnu točku za sljedeću fazu budućnosti.

No, nije tako sve divno kao što zvuči. Ovaj trojac se doista trudio, ali nije uspio proizvesti ništa drugo osim klasično mlakog, osrednjeg američkog powera. Doista izgleda kao da bi im trebao dodatan član, osim basista i drugog gitarista koji sviraju samo live nastupe, a koji će barem upotpuniti konačan zvuk i dati mu dublju, dimenzionalnu notu. Iako se članovi trude biti multifunkcionalni, svirajući više instrumenata, album ima šupalj, nedovršen zvuk, gitarske solaže koje se ne uklapaju ni u mjesto ni u vrijeme, a na kraju i kao najbitnije, osrednje vokale.

Scott Featherstone u mnogo slučajeva zvuči preforsirano, a u kombinaciji s lošim zvukom ostalih instrumenata, pojedine pjesme zvuče kao blaga katastrofa. Koju dodatno pojačavaju često prejednostavni stihovi ili prežvakane melodije, poput onih u “Seamless (A Transition OF The Mind)”, “Face The Truth” s neusklađenim komponentama, ili pak kvazi balada “Alone”.

Iako su sve pjesme energične, brze, poput nešto prosječnije “Fool’s Parade“, “Enough” s perkusijama te “Face The Truth“, većina ih pati od strukturalne monotonije i nedostaje im osjećaj istinskog heavy i power metala. Dodatna studijska bas gitara bi im jako dobro došla, kao i niži vokali Scotta Featherstonea, koji često luta po višim tonovima svojim isforsiranim hrapavim vokalima.

Unatoč svemu što je Ion Vein prošao i svim preprekama na putu u njihovoj karijeri, doista imaju na čemu dalje raditi, a “Ion Vein” im ipak može biti smjernica za dalje, za neki novi početak. S neizvjesnim nastavkom.