Americana kojoj ćete se često vraćati

Ponekad, dobre stvari su zakopane duboko i slučajno ih nalaziš, posebno što se tiče glazbe u današnje vrijeme kad praktički svi nešto snimaju i vješaju na Internet.

Tako, sasvim slučajno sam naletio na bend iz Chicaga koji postoji svega dvije godine, iza sebe imaju dva albuma, uskoro će im izaći i treći, a zovu se Railway Gamblers.

Već nakon prvih taktova njihovog drugog albuma “Shadow Of The Moon” koji je izašao na samom početku godine, bilo mi je jasno da je ovo jedan od albuma koji te pogodi na prvu, i to u žanrovskoj odrednici koja ti i nije baš najdraža jer su mnogi srodni im bendovi spali u neku mehaničku rutinu kojom ne pružavu više ostvarenja kakve su recimo pružali prije desetak godina.

Riječ je o americani.

Railway Gamblers bi mogli usporediti s mnogim izvođačima, počevši od najranijih folkera poput Boba Dylana i Sixta Rodrigueza, ali i Neila Yougna u neku ruku, pa sve do današnjeg vremena i izvođača kao što su Ryan Adams, My Morning Jacketa i sličnih. Generalno, ono što je nekad pružao Marah, kad se činilo da će od najboljeg malog benda postati nešto više, tako bih bez problema Railway Gamblersima mogao dati jednaku titulu.

“Shadow Of The Moon” ima jednu dramatičnu notu u svojem glazbenom dijelu, ali ono što ih ističe je pripovjedna nota u tekstovima pjesama koja jednostavno navlači slušatelja na neprestano slušanje albuma. Kad se vidi koliko je to zapravo mali bend, a kako vrhunski barata americana trikovima, pitamo se zašto nisu ‘prerasli’ granice svojeg grada.

Od uvodne “Shadow in My Soul“, četvorka pogađa svakim svojim tonom, pa se lakoćom nižu pjesme koje bi vrlo lako mogle postati hitovi na alternativnim stanicama, ako bi ih netko samo malo pogurao.

“Last One Around” i posebno “Over and Over” su pjesme koje bi se najviše mogle svidjeti fanovima Wilca, dok ostatak je nešto intrigantniji i nijansu manje hitoidniji, ali iz njih dolazi ona emotivna nota kojoj je teško odoljeti. Tu se posebno ističe vrlo sugestivni vokal koji svojim interpretacijama dodatno začini pjesme što se najbolje osjeća npr. u baladi “Time Catches Up With You“.

Možete voljeti americanu, a i ne morate, ali ako želite čuti nešto dobro, tu je svakako preporuka u vidu ovog albuma. Jednostavan je, udara na prvu, ima onaj sentiment rane folk glazbe, a opet se osjeti da je punokrvan moderan album.

Za ove dečke sumnjam da ste ikad čuli, a ako im date šansu, siguran sam da ćete se često njima vraćati. Uopće ne sumnjam u takav ishod…