Ambicija veća od dojma

“Možda joj sljedeći projekt bude album starohollywoodskih obrada i ne bih se čudio da joj to bude ploča karijere” napisao sam u recenziji prošlog albuma Lane Del Rey i – ostao živ.

Album nasljednik “Ultraviolencea” je “Honeymoon” i ima samo jednu obradu, no poprilično je umočen u stari hollywoodski glamurozni senzibilitet provučen kroz najmoderniju synthesizersku produkciju punu sporih ritmova (pseudo)gudačkih pasaža kojima se Lana prezentira kao emotivna žena koja uznosito, damski, predugo i uzaludno čeka svog princa na bijelom konju, jer ništa osim toga ne priznaje i radije će umrijeti nego završiti s nekim ‘kmetom’.Album “Honeymoon” je za sada album Lanine karijere, no to ne znači puno: i “Born To Die” i “Ultraviolence” su imali jake trenutke, no ukupna suma je bila manja od zbroja pojedinih faktora. I “Honeymoon” je svakakav, no s naslovnom je pjesmom zabila novi kamen temeljac u svojoj karijeri. Album koji ima takvu pjesmu teško može biti promašaj, “Honeymoon” to ni nije, ali teško da će baš svaki broj impresionirati slušatelja. Rick Nowels je njen glavni suradnik na ovom albumu, povijest suradnji s njim kreće još od “Summertime Sadness”, na “Ultraviolence” se prometnuo u koautora nekoliko pjesama. Nowels ima dugu povijest u pisanju pjesama za Belindu Carlisle, Kim Wilde, Stevie Nicks, Melani C, Geri Halliwell, Madonnu, N’Sync, Ronana Keatinga te još ponekog izvođača kojem je glavni adut fizički izgled.Del Rey pak nastavlja svojim utabanim stazama ambijentalnog tmurnog popa za pasivno ambiciozne narcise sklone prevelikim očekivanjima i grandioznim emotivnim eskapadama, ono po čemu se “Honeymoon” razlikuje od prethodnih je da ipak, unatoč praznom hodu, mjestimice nedovoljno ekspresivnim vokalima i neuvjerljivom falsetu zadire dublje nego “Born To Die” i “Ultraviolence”. Ona jest napredovala kao izvođač, iako ne morate biti velika picajzla da vidite još mjesta za napredak.

U odnosu na protekle albume, ovdje pjesme bolje oblikuju karakter koji portretira Lana Del Rey, iako bi bilo bolje da se Del Rey držala formata prethodnih albuma na 40-50 minuta. Nažalost, osjećaj ‘još jedna pjesma za koju znam kako počinje i kako završava’ je povremeno prisutan i poprilično izražen.

Citat Davida Bowiea “Ground Control to Major Tom” ostavlja dojam da je prisutan više kao pokazivanje kako je Lana Del Rey ozbiljna umjetnica, nego kao nešto svrhovito. “God Knows I Tried” pogađa dosta dobro, a ostatak materijala je generički dobro, i umjereno iritirajuće. Obrada “Don’t Let Me Be Misunderstood” je sve ono što “The Other Woman” nije: beskrvni završetak jedne ploče koja zaslužuje mnogo jači kraj.