Alternativnim putevima do konačnog sloma

Bez obzira što je već poodavno poznato kako In Flames nije bend snage, kreacije, znanja, kapaciteta i potencijala kakvih je nekada bio, iz vrag bi ga znao kojih razloga od njega se očekuje da mu svaki novi album bude dobar.

I sukladno tome, izaziva sasvim zavidnu razinu interesa, bez obzira što se razočarenja nižu jedno za drugim. Kao da se opet i iznova zaboravlja da još od vremena “Reroute To Remain” u pravilu isporučuju sve slabija i slabija izdanja. Slabija, to onako blago, čak najblaže rečeno. No to je ipak bend koji je nekada bio sinonim za metal scenu i valjda smo mu iz tog razloga spremni dati novu prigodu, oprostiti još koju ratu odavno potrošenog kredita i ponadati se kako možda nije baš sve otišlo u 3PM.

A ako je do sada i bilo ufanja da bend može opet napraviti dobar album, “Siren Charms” je raspršio i ona posljednja, ona najskrivenija, ona koja se izvlače u krajnjoj nuždi kao zadnji aduti, kada je već ionako jasno da je sve propalo. Pojednostavljeno rečeno, ovo je bezvezan album kakvog ne bi snimili niti početnici iz zajebancije, a kamoli bend koji iza sebe ima 20-ak godina karijere i nekoliko impresivnih izdanja koja su obilježila ne samo metal scenu kao glazbenu mikrolokaciju, nego i ozbiljniji vremenski period širih zemljopisnih formata. Ovo ne da nije, nego ovo uistinu jeste jedno veliko – ništa. Jedna poveća nepogoda i definitivni kraj benda za kojeg bi svojevremeno mnogi štošta svoga bili spremni dati. U svom najvećem dijelu, ovo je beživotna, bezvoljna, letargična, učmala, troma, nezainteresirana i nekompetentna tvorevina, s gomilom naglašeno disharmonično-disonantnih tonova, uz koju čovjek skoro pa izgubi volju da ikada više sluša glazbu. I tako to ne samo u blažim i tišim, već i u energičnijim i razuzdanijim pjesmama. Ako i jeste bilo ideja koje bi ga vodile prema psihodeličnoj formi širih melankoličnih razmjera, zagubilo se to u nedefiniranosti, pretvorilo u jedno totalno bljedilo, pospano mrtvilo s poluparaliziranim pjesama koje kao da same sebe usisavaju. Naprosto, ne zrače ama baš ničime.

“Siren Charms” je još jedan korak u eksperimentiranju In Flamesa, u čemu je ispao čak i gori od prethodnika “Sounds Of A Playground Fading“. Dojam je da se i ovdje pokušava kreirati neki radio-metal ili kako neki vole reći moderan, alternativni, kakav li već ne metal, kojeg bi valjda slušali i rockeri i metalci, a i svi ostali. I svima bi se trebao dopasti. A to baš i nije moguće olako napraviti, pa bi se moglo dogoditi da sve snage koje su se pokušale okupiti oko ovog izdanja, nakon što ga čuju, pobjegnu glavom bez obzira. Previše se tu razlika pokušalo pomiriti i premostiti da bi sve to skupa kao finalni prozvod imalo nekog smisla.

Još na prethodnom albumu bend se dobrano okrenuo alternativnim rješenjima u kojima je bilo sve manje mjesta za metal, a sve se više oslanjalo na rock, pop i elektro-zvukove, kojih ovoga puta ima u većem obimu i raznih formulacija. A oni često guše pjesme, u kojima ionako nema dovoljne snage. Bilo da se radi o kaotičnijim, industrijaliziranim post-apokaliptičnim šarama, kraćim beatovima, razigranijim synth-pop shemama ili pokušajima uvlačenja melodramatične atmosfere kroz neke klavijaturističke mini-pasaže. Mnogo se ovdje eksperimentiralo i s gitarskim formama, ali bez nekih čvrstih, smišljenih temelja, pa im se identitet gubi kroz pokušaje spajanja, odnosno usklađivanja čišćih melodijskih rock izražavanja, bolno-čeznutljivih heavy solaža, deatherskih atonalija i iritantnih, nesnošljivih i neslušljivih, grozomorno iskrivljenih groove riffanja na kakvima bi im pozavidio i sam Korn.

Vokali Andersa Fridéna većinski su čistih tonova, ali i s dosta growl-scream interpretacija, no svojom neinventivnošću, infantilnošću, nejakošću i nemoći, jaukajućim vriskovima i užasavajuće cmizdrećim piskutanjem koji poprilično podsjećaju na Jonathana Davisa, dodatno opterećuju ionako ne baš kompaktnu kompozicijsku strukturu. Anders je uvijek bio dobar pjevač koji je uredno ispunjavao osnovne zahtjeve i nikada nije spadao u vrh prve lige metal pjevača, ali ovo što je prezentirao na “Siren Charms” ispod svake je razine dobrog ukusa.

Ne treba reći da ritam sekcije u ovakvoj konstelaciji snaga ne dolaze do pravog i traženog izražaja. Basevi su skoro pa totalno zatomljeni, a u bubnjarskim se segmentima nailazi na štogod odvažnijih i čvršćih formi, nešto dinamičnih prijelaza koji s vremena na vrijeme malo razbude emocije, no u konačnom je zbroju svega toga malo, premalo ili možda čak nimalo.

Može se naći nešto žešćih pjesama, s agresivnijim i izazivačkim gitarama i vokalima (poput metalcoreom ‘začinjene’ lošoće “Everything’s Gone”), no i one se uklapaju u sveopću regresiju kojoj često nedostaje jednostavnosti, izražajnije melodičnosti, spontane eruptivnosti, atmosferične suptilnosti, a bogme i koji dobar, uzvišeniji refren ne bi bio na odmet.

Ne postoji nešto što bi makar i malo diglo svu tu pustoš i nepostojanost, pa je dojam da niti sam bend nije znao što točno želi, dosta snažan. Je li to metalcore, melo-death, heavy, rock, pop, nu, alt, gothic ili nešto deveto, deseto, stoto… Individualno se tu nađe koječega, cjelovito malo čega, a finalni rezultat – potpuni džumbus. S dodatkom mučne, katkad i nezgodno bolne produkcije. Eksperimentiranje za potrebe progresije zvuka i svekolike koncepcije nešto je što svakako treba uvijek pozdraviti, ali i u tim se slučajevima mora imati neka, pa makar i polu-ideja koja bi sugerirala i vodila u pravcu finalnog izgleda konstrukcije. U slučaju “Siren Charm” taj se dojam naprosto ne stječe.

Nešto polovnih, nedovršenih melodijskih komponenti i kvazi refrena, koja razigranija gitarska međuigra na relaciji Gelotte – Engelin, neke klišejizirane clean solaže i povremeno pojačana nasrtljivost, u tome bi se moglo naći nekih pozitivnih primisli, no i to što valja pogubi se u sveopćoj dezorijentiranosti i obezglavljenosti. Pop-metal pjesme, valjda, “Through Oblivion”, “With Eyes Wide Open”, “Rusted Nail” ili “Paralyzed”, u kojoj kao da se čuju pozadinske Depeche Mode synth-forme, još bi i imale ozbiljnijih vrijednosti kada ne bi djelovale totalno bezvoljno, kao da ih netko svira i pjeva pred streljačkim vodom. Elektroničkim pseudo-tech tonovima i miksom heavy/groove riffova nakrcana “In Plain View” u početku daje nešto nade, no izmjene mekih i pospanjiih, s grubljih i ofenzivnijim dijelovima punih razilazećih disonantnih tonova u potpunosti je pokvare.

“When The World Explodes” je možda i najbolji naslov, u kojem se nazire smišljenost i koncept kroz poliritmičnost, žešće uvodne gitarske i vokalne izmjene, sa nešto više kontinuiteta u gitarskim melodijama, te atmosferičnijim, gotičkoj dramaturgiji okrenutim drugim dijelom. Gdje dominiraju čišće solaže, gitarske ritam sekcije i ženski vokali, koji se uz (pre)decentnu elektroničku podlogu uspješno suprotstavljaju osornim muškim pjevanjima, a na kraju u potpunosti preuzimajući pjevački primat.

“Filtered Truth” je slabašna pjesma koja starta s lošim manirima jednostavnih indie-art shema, nudi neku nekonkretnu melodičnost, mekše gitarske riffove i solaže, miks clean sa growl pjevanjima i računalno post-kataklizmično preseravanje u svom završnom dijelu.

Sa “Siren Charms” In Flamesi su si, figurativno rečeno, zabili posljednji, i to upravo hrđavi čavao u svoj lijes i teško je povjerovati da će ikada više itko s imalo glazbenog kredibiliteta, digniteta i samosvjesnosti od njih očekivati dobar materijal.

Jednostavno, to je bend koji već odavno nije u stanju napraviti kvalitetan album i trebao bi, kao što je to, recimo, napravila Metallica, shvatiti da je tome tako, i umjesto kreiranja novih pjesama, posvetiti se sviranju onih starih. Jer nove zvuče strašno. Iz albuma u album sve strašnije. Toliko bolno loše da bi čovjek rađe birao onu koju nek’ ne sviraju, nego onu koju hoće čuti uživo. A tih koje neće čuti, ima bar 11. Za sada, najgori album godine, u koji god ga glazbeni žanr uvrstili. Totalno razočarenje po svim porama.