Aljaska počiva u plamenu

Još u doba navale dosadnih kvazi žestokih bendova s nekakvim new-breed štihom, jednom sam negdje naletio na sramežljivi spot od 36 Crazyfists i apsolutno su me bacilli na guzicu. Ta rokerski metalna žestina s totalno čudnim vokalom koji definitivno zna pjevati, omogućili su mi da opet trčim po CD shopovima u potrazi za ‘onim nečim’ i da nakon dugo vremena još jedan bend stavim negdje pri vrh svojih all-time favourite bendova.

Nakon dva albuma koja sam prežvakao od početka do kraja, ovi Aljaskanci su snimili album na kojemu su brutalno dobro uspjeli kombinirati žestinu prvog i melodiju drugog. Za svakog fana to je upravo ono čemu se najviše mogu razveseliti. Siroti CD već dugo ne izlazi iz playera.

Njihov prvi album “Bitterness The Star” otvorio im je put brutalnih emotivaca, drugim “A Snow Capped Romance” su iskristalizirali svoje riječi, i treći bi po svakoj logici trebao biti, i je, njihov vrhunac.

Pjesma koju su prvu pustili u javnost bila je “I’ll Go Until My Heart Stop” s onom uvjerljivom atmosferom kao na genijalnoj “At The End Of August”, a ostatak albuma kao cjelina debelo je nadmašio prethodne studijske uratke.

Malo melodije i riječi u stilu “The air cuts like glass/tastes like winter” na pjesmi “Felt Through A Phone Line” opet pokazuju tu specifičnost života na njihovoj Aljasci, a onako bijesni emo vriskovi opet se čuju na “Elysium” gdje im gostuje gospon Howard Jones iz Killswitch Engage i na “The Great Descent“. Pjevanje i vrištanje ovdje je dobilo jako dobar omjer i, ako baš ne želite, ovdje ima prostora da ne morate cijelih 50-ak minuta držati žestoku facu i glavnom mahati na sve što čujete.

Odlične gitare opet glasno plove zrakom preko čega se kreću ti specifični vokali koji jako teško mogu dosaditi, jer svako malo uleti dio na kojem onako ponosno dignete glavu i otpjevušite melodiju koja, po mom ukusu, zbilja prokleto dobro paše na njihovu muziku.

Album ima svojih slabijih točaka, pa su pjesme “Will Put This In My Hand” i “Midnight Swim” malo nategnute, ali su i tu uspjeli staviti jako dobre refren, što pokazuje da je sve puno bolje raspoređeno i dozirano nego na prethodnom albumu. To pokazuje da su 36 Crazyfists zaslužili postati više od benda koji tu i tamo izda pokoju dobru pjesmu, već su sazrijeli do te mjere da snime epičan album sa hrpom dobrog materijala.

Na “We Cannot Deny” vokale je većinom otpjevao Jonah Jenkins, a kraj je obilježen akustičnom pjesmom, što u startu i ne volim, ali je ova pjesma jednostavno jebeno dobra. Na pjesme kao što je ta “The City Ignites” sam u mlađim danima sporo njihao glavom, skidao pojednostavljene akorde na gitari i zamišljao ostatak života. Sama čista gitarica i umoran vokal nostalgično i pomalo depresivno su završili album, spremili nas na spavanje i smrznuli se u aljaškom snijegu od kud će valjda izaći s albumom koji neka bude bar približno dobar kao ovaj.

Bit će to dovoljno da od mene opet dobiju super ocjenu.