Alexis i dalje pleše po vatri

Prošle su godine i godine, a ja još uvijek nisam uspio do kraja ‘prokljuviti’ značenje i smisao EP izdanja.

Jedno su skraćeni albumčići s remiksevima ili live stvarima (ono što su nekad bendovi izbacivali kao singlice), ali razlog da bend nekoliko novih stvari izbaci nevezano za prave albume – uvijek sam se češao po zbunjenom tjemenu. Jedan od omiljenih i najcjenjenijih kanadskih post hardcore bendova Alexisonfire ima jednu drugačiju priču.

Nekih godinu dana nakon izlaska zadnjeg albuma, izbacili su nešto što su kreirali na pratećoj turneji – “Dog’s Blood“. Prema njihovom mišljenju – četiri pjesme koje se nikako ne uklapaju u njihov tipični zvuk. Čak su i naglašavali “Ako ste razočarani ovim EP-em, ne brinite, jer sigurno ćete doći po naš slijedeći album”. Korektno upozorenje od njih prema fanovima, ali slušajući taj “Extended Play” zbilja ne razumijem taj strah i ograđivanje od vlastitog djela. No dobro…

Prihvatimo njihovu definiciju da je ovo eksperimentalni EP, u kojem je naslova stvar ipak najbliže “business as usual” pristupu sukladno prošlom albumu. Odlična ‘peglaona’ i naknadno smirivanje u nježnije sfere. “Grey” je dosta epska i široka, a zavijanja i figure na gitari zvuče odlično, dosta tužno, pa gotovo i bolno.

Novo buđenje javlja se na divljoj “Black As Jet” gdje su instrumentalno vjerojatno najrazigraniji u karijeri. Ali, tek “Vex” odlazi skroz daleko od Alexisonfire (…as we know them). Ne, nisu ubacili ni tamburice ni harmonike, već su složili jednu instrumentalnu stvar najudaljeniju od ikakvog post hardcorea. Dosta se lako zadubiti u plove gitare i pratiti amplitude od laganog do glasnog i natrag.

Iako će rijetko tko otići tako daleko i za ikoji hardcore bend reći da su sazrjeli (ruku na srce, ovakvi grubi vokali neće ići ruku pod ruku s jazzom i sličnima), ali glazbeno Alexisonfire ovdje su dali najviše! Iskreno, dok nisam pročitao njihove izjave o ovom izdanju, nije mi pala na pamet nikakva ‘dijagonalna različitost i specifičnost ovih pjesama prema dosadašnjim radovima’, jer ovaj bend i gledam na takav način – i žestoki, i melodični i ugodno nepredvidivi.

Dojam nakon slušanja može zvučati čak i ovako – da su ove stvari stavili na prošli album umjesto nekih očitih ‘fillera’, vjerojatno bi imali interni album godine. Oni kažu da to jednostavno ne ide skupa, a ja velim “Ne serite! Dobra pjesma uvijek paše svugdje…”