Aleksandar Veliki

Kada nekog pere inspiracija, sposoban je svako malo izbaciti zanimljive i osebujne albume u različitim projektima jer se pjesme ne uklapaju u matični bend. Što je Alexu Ebertu matični bend, vjerojatno niti on više ne zna.

Tko zna koliko je Alex Ebert bendova imao ranije, prije The Lucky 13, ali i kasnije, pa ću nabrojati one najbitnije, a to su Ima Robot, Edward Sharpe and the Magnetic Zeros, dok je za ovogodišnji solo album uzeo novo ime, jednostavno Alexander. Svaki projekt vrlo je zanimljiv na svoj način, pa tako i ovaj samostalni gdje je nastavio tradiciju hipijevskog načina skladanja i pjevanja.Još i danas mi rado odzvanja pjesma “Home” s prvijenca “Up from Below” Edward Sharpe and the Magnetic Zerosa, pa sam se nadao skorašnjem nastavku tog projekta zbog čega me pomalo iznenadilo da je taj bend u mirovanju i da je prošle godine ponovno složio Ima Robot album i sada krenuo u solo vode. Sve u svemu, Alexander je vrlo blizu Edwardu Sharpu za razliku od Ima Robota.Vjerujem da Alexander žali što se nije rodio u vrijeme ‘djece cvijeća’ jer bi tada mnogo lakše njegova svirka došla do izražaja. Kako su tada mnogi bili jako veseli od mnogih opojnih sredstava, tako i Alexander zvuči kao da konzumira velike količine ‘marice’, pa pokušava svirati i pjevati kao Johnny Cash, a zvuči kao napušeni trubadur psihodeličnog folka.

Nešto slično kao i Kurt Vile, tako se i Alex Ebert sigurno obračunava s psihodeličnim momentima, samo što je svaki skrenuo u svoje područje, Kurt više ka rocku, dok je Alex klasičan folk pjevač ’70-ih. Ti uzori stari 40-ak godina uopće ne zvuče loše u ovom ruhu jer Ebert je vrsni interpret koji zna pogoditi melodiju, što je i višekratno dokazao na ovom albumu.

Kada čujete nešto kao što je pjesma “Glimpses” prođu vas trnci. Vrlo jednostavna glazbena pratnja popraćena je izvrsnom interpretacijom koja je lišena ikakvih produkcijskih uljepšavanja (nekoliko puta kao da pukne vokal) uz dojmljiv tekst, što čini ovu pjesmu možda nečim najboljim što sam dosad čuo u 2011.

Inače, album započinje vrlo prpošno kao kad bi Jack Johnson postao ozbiljniji pjevač i izbacio pop iz svoje pjesmarice s pjesmom “Lets Win!“, slijedi je ritmična “Awake My Body“, a prpošna “In The Twilight” skladba je koja bi mogla postati jedan od zanimljivijih americana singlova.

Ono što se najviše ističe tijekom cijelog albuma jednostavnost je svirke i odlične interpretacije koje zajedno čine vrlo koherentnu cjelinu spremnu oduševiti folkere koji i dalje vole zagrepsti u bolju prošlost.

Alex Ebert nije najbolji folk pjevač na svijetu, ali se to niti ne trudi biti, već kroz vlastite priče pokušava dočarati svoje životne probleme i turbulencije na jedan optimističan način koji je ponio kroz cijeli album. Od početka do kraja “Alexander” se pokazuje kao cjelovito djelo vrsnog kantautora kojeg samo treba ‘otkriti’, a upravo sada je pravi trenutak za to.

Novi album Edward Sharpe and the Magnetic Zeroesa je pri kraju i izaći će do kraja godine, a odlično ‘traćenje’ vremena do tada je “Alexander” jer na njemu ne postoji loša skladba, barem ju ja nisam uočio… Što će nam tek donijeti novo bendovsko izdanje, ako je već ovo ovoliko dobro!?