Album za teen dance dvorane

“Teen Dance Ordinance” je uredba koja je zahvatila građane Seattlea 1985. godine. S jedne strane bila je to čista protekcija klinaca, no s druge strane čisti apsurd – nisu smjeli ulaziti u diskoteke i klubove namjenjenima upravo njima ukoliko nisu imali pratnju nekoga starijeg od 21. Ovi od 20 godina i više pak nisu smjeli unutra ulaziti ukoliko nisu pratnja. Dakle, klubovi su zjapili prazni.

Koji je povod ovom britanskom bendu maštovitog imena A da svoj četvrti album nazove po toj interesantnoj uredbi? Vjerojatno su se dečki počeli interesirati za taj grad nakon što su ondje proveli dosta vremena snimajući upravo ovaj album. U Seattle, grad grungea i indiea, poveo ih je Terry Date, već poznato producentsko ime koji je radio s poznatim imenima tipa Deftones, Machine Head i Pantera. Uzimanje američkog producenta je vjerojatno bio ključan potez da dobiju ovaj puno ‘američkiji’ zvuk.

Svojim prošlim albumom “Hi – Fi Serious”, A su dospjeli na britanske top liste i zaradili naslov pop-punk benda, ma kako god to trebalo zvučati. Novim albumom nastavljaju tim pravcem, no nekako se čini da nisu previše sigurni žele li svirati neki žešći rock ili unijeti dovoljno popa u svoju muziku kako bi postigli melodičnost i, samim time, veću popularnost.

Tako susrećemo dobre stvari kao što su “Rush Song” i “2nd Coming” gdje zaista dotiču jedan prilično dobar melodičan punk-rock zvuk. Na albumu je svoje mjesto i našla balada “Hey” koja melodijom vuče na neki čudan miks The Beach Boys pjesmuljaka i probijajućeg vokala. Njihov drugi singl, “Better Off Without Him” je tipična pjesmica koja bi vrlo lako mogla doseći i vrhove top ljestvica – dovoljno melodičan, pjevan i pamtljiv, a opet ima onu dovoljnu količinu žeštine koja može privući sve one curke koje su taman prerasle Britney fazu i odlučile preći na nešto drugo.

Nikako se ne mogu odlučiti paše li mi taj kreštavi vokal Jasona Perryja, jer koliko god dobro otpjevao i dobro se uklapao u niže i jednostavnije melodije, toliko je nepodnošljiv u refrenima. Također, kao jedan ljubitelj kvalitetnih tekstova, ne mogu mu dati prolaznu ocjenu za njegove pjesničke sposobnosti. Stih “I wish I was someone else, anybody else, then maybe you might talk to me” mislim da govori sam za sebe.

Sve u svemu, to nije toliko loš album, nego jednostavno nedorečen i prazan. Ne shvaćam kojim putem žele, na kakvu publiku ciljaju. Ukoliko ciljaju na već toliko popularnu pop-punk-rock-mtv ljigavu kombinaciju, na pravom su putu. No, budući da nismo tu da diskutiramo stilove, smijem samo zaključiti da je ovaj album uistinu samo prosjek navedenog pravca. I ništa više od toga.