Album za svijet

Nakon albuma “Baklava” (2006.) i “Kalemar” (2008.), makedonska etno grupa Baklava objavila je treći album “Me mankas mucho” iza kojeg ne stoje samo pjesme, već jedno iscrpno glazbeno istraživanje i priča kojoj ćete se često vraćati.

Treći album, treća sreća? Ako se ovim albumom ikome posrećilo, onda su to slušatelji koji još jednom imaju priliku čuti kako zvuči izvođač koji doista živi svoju glazbu, kojeg ne zanimaju etikete na policama, koji ne traži da uz pojam ‘world music’ stoji točna lokacija i koji nadasve shvaća ljepotu same glazbe, tradiciju svog podneblja i utjecaje sa svih strana. Bez jednog ne bi bilo drugog, a što se više otvarate tuđem – više počinjete shvaćati vlastite korijene.

Ljubiteljima makedonskog etna album bi mogao predstavljati svojevrsno iznenađenje jer postoji određeni odmak od prethodnih uradaka. Instrumentarij je ostao donekle isti, no u glavnoj su ulozi Sefardi, španjolski Židovi protjerani s Pirinejskog poluotoka iste one godine kada je Kolumbo doplovio do Novog svijeta. Raspršivši se iz Španjolske na sve strane, sa sobom su ponijeli i svoju kulturu.

Prolazeći na svome putu kroz različite države, kulture su se miješale i nadopunjavale, a Sefardi su lokalnoj kulturi pridodavali vlastiti pečat, glazbu, tradiciju pa čak i jezik (ladino) uspijevajući ostati autentični. Njihova kultura uspjela je preživjeti isključivo zato što se dijelila, a ne izolirala ili ljubomorno čuvala.

Teme i tekstovi pjesama Sefarda nisu se mijenjali, no glazba jest. Glazba onih koji su iz Španjolske otišli put Maroka posve je drugačija od onih koji su krenuli prema istoku (cijelo područje nekadašnjeg Otomanskog carstva) usvajajući putem, primjerice, prepoznatljive balkanske ritmove i turski maqam.

Čak i kada poslušate njihove pjesme s različitih krajeva svijeta, brzo ćete utvrditi nit poveznicu i tri osnovne vrste: zabavne, ljubavne i sakralne. U pravilu je ženski vokal bio glavni, a glavni vokal Baklave je Elena Hristova koja s pravom može nositi titulu kraljice maqama.

Maqam je stil koji spaja dvije oprečne karakteristike: potrebno je pridržavati se već postojećih pravila, a improvizacijom dati vlastiti pečat. Svaki maqam ima svojih pet stupnjeva, sličnih analizama osnovnoškolske lektire: uvod, zaplet, vrhunac i rasplet (peti je svojevrsna glazbena međuigra), te se od izvođača traži da svojim glasom doslovce ispriča priču naglašavajući njezinu dramatiku i razvoj.

Maqam nije samo način pjevanja, već svaki maqam nosi sa sobom određeni glazbeni ugođaj izazivajući različita raspoloženja kod slušatelja, slično onome što mi poznajemo kao tonalitete: dur (veselo) ili mol (tužno), i osjećaje (počevši od primarnih poput ljubavi i mržnje preko kompliciranijih poput ponosa do onih koje je nemoguće suvislo objasniti).

Većini će ta koncepcija biti posve strana dok ne začuje prve taktove i skupa s Baklavom uplovi u pjesme koje su im bliske, koje prepoznaju i doživljavaju na svojevrsnoj praiskonskoj razini.

Pregršt je emocija na albumu koje vas zovu na putovanje sastavljeno od uspona i padova. Sefardi su na svojim putovanjima prolazili kroz različite države, vjerojatno su im jezik i pismo svake bili potpuna nepoznanica, no glazba koja izaziva univerzalne i svima bliske osjećaje bila je zajednička. Bilo da pjeva na makedonskom, ladino, grčkom, turskom, hebrejskom, jidiš ili bosanskom jeziku – tužan čovjek je tužan čovjek.

“Me mankas mucho” priča je o univerzalnosti glazbe, o glazbi koja je nadživjela tragediju jednog naroda, o glazbi koja spaja, a boljeg vodiča od Baklave na ovim prostorima trenutno nema. Treba napomenuti da ni u svijetu nema izvođača koji je ovim žarom i s toliko ljubavi uronio u svijet Sefarda: kad vas put uz Baklavu dovede do Dubrovnika, svakako zastanite kod najstarije aktivne sefardske sinagoge na svijetu.