Album za nostalgičare

“Zgubidan” otprilike zvuči kao dvadeset i neki album benda koji od zlatnog doba rock’n’rolla svake druge ili treće godine novim materijalom usreći šaku svojih najljućih fanova, čiji se broj od spomenute epohe općenito nije niti povećao niti smanjio.

Netko možda poput Deep Purplea, Nazaretha, Wishbone Asha i drugih.Međutim, “Zgubidan” nije dvadeset i neki album u isprekidanoj dugogodišnjoj karijeri ovog kultnog benda već se zapravo radi o trećem dugosvirajućem uratku. S obzirom da je eponimni debi objavljen 1975. godine, a nasljednik “Ponovno na putu” 1982., reklo bi se da je”Zgubidan” ipak mogao ponuditi više. Glazbeno u svakom slučaju, ali prije svega tekstualno. Situacija po pitanju rock poezije u slučaju “Zgubidana” posve je kritična, a klišeji uvjerljivo eskaliraju na “Opomeni”.Već stihovi uvodne “Jedro za oluju”, poput “Kao pismo bez adrese što u boci morem pluta…” ili “Kao putnik bez prtljage koji putuje u sebi…”, čitav album unaprijed osuđuju na propast. Istina, naglasak je ovdje na melodiji, ali kad smo se već razvili u takva bića koja se fino mogu izražavati i riječima, a ne samo notama, tada je zbilja šteta ne poslužiti se i vještinom pisanja. A na “Zgubidanu” od takve vještine nazire se ponegdje tek ono ubogo ‘v’.

Pitke melodije i vječito ugodan glas Branka Požgajca, kao i ljepota njegovog sviranja flaute, glavni su aduti ovog albuma. “Zgubidan” se sluša lako, možda i prelako, i miljama je to daleko od čuvenog debitanskog albuma. Nije da je trebalo očekivati senzibilitet jednog “Starog grada”, no možda se čitavom projektu trebalo pristupiti ipak nešto ambicioznije. Uz šest članova benda, šesnaest gostujućih glazbenika, pet godina snimanja i miksanja albuma, “Zgubidan” je mogao ponuditi barem jednu kompleksniju kompoziciju.

Izdvajaju se tek dinamična naslovna pjesma, “Odlazak” te “Ispod duge“, koje uostalom dokazuju kako Drugi način posjeduje i žar i melodiju i pamet, samo što sve to na razini čitavog albuma izlazi tek na kapaljku. Sveukupnu bilancu popravlja još izvrsni instrumental “Kraljeva kuća“, no to je zapravo dobro koliko i loše, budući da se radi tek o obradi (“House Of The King” Jana Akkermana).

Produkcija basista Bože Ilića – Dugog na visokom je nivo i to je jedan od rijetkih razloga zašto je “Zgubidan” zapravo ugodno slušati skoro pa u kontinuitetu. Zvuk je pop rock, ali izmjene akorda, premda nažalost škrte, daju naznaku obećanja prog rocka. A to obećanje Drugi način ispunjava tek živim nastupima gdje nove pjesme uz stare hitove i pjesme složenijih struktura funkcioniraju kao dovoljno dobra međuigra.

Nije zanemarivo istaknuti kako naslovnicu krasi nenadmašivi logo bivšeg Kulušića, pa prema tome, “Zgubidan” bi se mogao okarakterizirati kao album fenomena buntovnosti i nostalgije, s ipak nešto većim naglaskom na ovom potonjem. Njegovu pravu vrijednosti pronaći će tek nostalgičari. Zapravo, bolje bi bilo reći kako će vrijednost u njemu nostalgičari i pronaći. Ali ne zato što “Zgubidan” glazbeno asocira na duh ’70-ih (ovdje se radi o modernom pop rock albumu), već zato što je to djelo benda koji je nekomu negdje sigurno sinonim ili vapaj za nekim neprežaljenim vremenom.